četvrtak, 17. travnja 2008.

Put u Dalmaciju- Krka

Iz Šibenika smo se vozili cestom za Drniš prema nacionalnom parku Krka. Nakon malo uspinjanja prolazi se krševitom ravnicom, gdje smo prolazili pored nekoliko ovčara i puno njihovih ovaca. Ovdje sunce obasjava područje svom svojom silinom, ne vidjevši načina gdje bi se čovijek mogao skloniti od te vrućine.

Nakon desetak kilometara, stigosmo do ulaza u nacionalni park. Tamo smo se parkirali da kupimo kartu. Ljubazna sradovjećna žena nam ju je prodala, nakon čega smo se autom uputili u taj nacionalni park. I najedanput smo se našli među bujnim šumskim zelenolom. Cestom smo se strmo spuštali u kotlinu gdje se nalaze slapovi Krke. I napokon smo parkirali auto.

Pješke smo otišli do lučice parka, gdje su stajala dva bijela brodića. Prvi je ubrzo otišao krcat turistima, a naš drugi polazi tek za pola sata. Boro i ja smo se prošetali okolo u blizini. Kako je vegetacija bogata, tako ima i pono životinja koje se skrivaju u ovom bujnom zelenilu. Svakakvih se tu čuje glasanja od tih malih životinjica, a tu je bilo i ptica, žaba, guštera, vretenaca i razno raznih zanimljivih insekata.

Na našu žalost, morali smo se izvući iz šume i ukrcati zajedno sa posjetiteljima u brodić. Osim nas dva momka, bilo je tu nekih starijih stranaca i malo mlađa ekipica Zagrebčana. Brod je upalio svoj elektrićni pogon i za čas se otisnuo sa obale. Sporo je plovio i nikako da se izvućemo iz zaljeva sa lućicom. No, kad smo napokon prošli taj prvi zaljev, dočekalo nas je pravo iznenađenje.

Putujuči ovim nečujnim brodićem, sporo smo se kretali po mirnoj vodi podno kanjona. Voda je bila toliko mirna da je izgledala poput kakvog ogromnog ogledala. Sa strane je virio močvarni šaš, koji se također zrcalio na toj vodi. I mi sada nismo htjeli pričati jedan sa drugim, uživali smo u mirnoći i tišini koju nam pružaju jezero i ljudi u brodiću. Najedanput se oglasila iritantna zvonjava mobitela. I taj Zagrebčanin od kojih trideset godina se javio, pa pričao i pričao... Uff, svi su se na brodu počeli buniti u sebi. Ipak su tada mobiteli tek ulazili u modu.

S brodićem smo doplovili do otočića Visovac. Na tom otoku dominirala je samostan građen, barem ja mislim, u renesansnom razdoblju. Unutra su odmah ušli svi ljudi sa broda, a nas dva smo ostali vani i uživali dalje u mirnoći. Kapetan brodića ja došao kod nas pričati s nama. To može, pomislih u sebi. Taj čovijek: Bla, bla bla, Boro: bla, bla, bla, ja nešto manje: bla i tako smo naučili da se u samostanu nalaze mnoga vrijedna umjetnička djela. Neka su, mi ne ulazimo. Ali ulazimo u brodić.

Vozimo se natrag, već svi omalo i umorni od razgledavanja. Dosta sve to skupa traje. Neka traje, pomišljam si u sebi, ovako je bolje. Kako smo se vračali lućici, tako smo imali pogled na nekakav ne toliko visoki dimnjak iz šibenske industrijske zone. Iz dimnjaka je šikljao tamno sivi dim. Kakva nam se to pak slika stvorila sa ovog nacinalnog parka?

petak, 11. travnja 2008.

Put u Dalmaciju- Šibenik

U Šibeniku smo se ipak parkirali i prošetali po starome gradu. Uličice vijugaju između kamenih kuća i okolnih stmih stepenica. Kuće otkrivaju prolaze u atrij sa malo zelenila. Dosta ljudi se šetalo ulicama. Bilo je i mnogo mladih ljudi. Sve u svemu, bilo nam je ugodno šetati se tim uličicama.

Naposlijetku smo stigli i do katedrale svetog Jakova. Katedrala je građena od čistog bijelog kamena u 16 stoljeću. Podno krova zgrade isklesane su stotine glava ljudi. SVaka od njih gleda u nekom pravcu, pa bilo gdje da jesi blizu te katedrale, jedan pogled od tih figura je okrenut orema tebi.

Na koncu smo otišli i do obale mora. Iako luka nije toliko velika i prometna, more je u luci užasno prljavo. Boja mora je svakakva samo ne plave boje. Od luke prema jugu, pored lučice lučke kapetanije, imali smo pogled na veliku tvornicu aluminija. S autom se može prolaziti pored te industrijske zone, koja na kraju i nije toliko velika. otprilike je kao pulski Uljanik.

I tako smo s autom izišli iz Šibenika i uputili se prema nacionalnom parku Krka...

četvrtak, 10. travnja 2008.

Put u D.- Ravni kotari

Prijatelj i ja smo prespavali u autu. U zadnjem djelu Berlingo-a je bilo dovoljno mjesta da obojica spavamo na leđa i uspravljeni. Kako sam parkirao auto u rikvec, prvo što sam vidio vani je more. Bili smo na šljunćanoj obali koja nije strma. Auto se nalazio u malenoj borovoj šumici. Neki čovijek je u blizini nešto vadio iz mora.

U moru smo se umili i krenuli dalje na put prema jugoistoku. Na retrovizoru sam gledao kako se udaljavamo od te šumice. Ali smo prolazili pored grmlja brnista u cvatu. Prekrasno žutilo od cvjeća pratilo nas na putu kroz Ravne kotare.

Prvo smo skrenuli za Biograd na Moru. Moderniji gradić kojem na obali dominira marina za jahte. Dalje smo prolazili pored Vranskog jezera, a odmah nakon toga prolazili smo pored prekrasnog malog mjesta Drage, koji se smjestio u razgranatoj uvali mora. Ubrzo smo prolazili i raskrižje za mjesto Tisno i gradić na otoku Murter. Nisam skrenuo vidjeti... sad mi je žao.
No, uskoro smo stigli autom do gradića Vodice. Nismo stali autom da se prošetamo, već smo se provozali i to par đira po vodičkim ulićicama. Još je bilo rano ujutro pa nije bilo puno ljudi na ulicama. Ali ulićice su popločene starim bijelim kamenim pločama, za razliku od pulskih sivih ploča. Sve su stare kuće građene od kamena, koje odmah izgledaju čvršće i monumentalnije. A kada smo izlazili s autom iz centra gradića, ugledali smo fino uređeni park. park je travnati, sa puno šarenog cvjeća.
Izašavši iz ovog lijepog gradića prolazili smo most na rijeci Krka, iza kojeg se ulazi u grad Šibenik...

četvrtak, 3. travnja 2008.

Slovenske vinjete

Od prvog srpnja Slovenija uvodi obaveznu uporabu vinjeta, ako se koriste njihove autoceste ili brze ceste. To znaći da se na njihovim autocestama nećemo više morati zaustavljati pred naplatnim kućicama, čime će se povečati prohodnost vozia kroz tu zemlju. Pogotovo u ljetnim mjesecima. Ali i znamo da se u Sloveniji nisu baš gradile autoceste do hrvatskih granica. Nema autoceste između Maribora i gp Macelj. Isto tako nije izgrađena autocesta od Postojne prema Rijeci, kao i brza cesta od Kopra prema Istarskom Ipsilonu.

Ali, vinjeta je za najveći broj naših ljudi jednostavno preskupa. Nude na prodaju polugodišnju vinjetu za 35 eura i godišnju za 55 eura. Za veliki broj naših građana, Sloveniju prolaze da bi se vozili dalje prema ostalim zapadnoevropskim zamljama. Takvima, kao i meni, nije potrebna nekakva polugodišnja vinjeta koja košta otprilike 250 kuna. No i kazne su ogromne. Ako se ne posjeduje vinjeta na autocestama, riskira se kažnjavanje od 1800 eura, kako sam čuo na radiju. Dakle, ja najvjerojatnije do Austrije se neću koristiti njihovim autocestama, barem dok se ne uvedu desetodnevne vinjete. Jer, siguran sam da će ih uskoro morati uvesti.
Evo nekoliko primjera koje sam pročitao na internetu koliko za koju zemlju koštaju vinjete, za osobna vozila:

SLO- godišnja 55 euro- 400 kuna // polugod. 35 euro- 260 kuna
ŠVI- godišnja 25 euro- 180 kuna // nema!
ČEŠ- godišnja 40 euro- 280 kuna // sedmodn. 8,5 euro- 60 kuna
SLK- godišnja 35 euro- 240 kuna // sedmodn. 4,5 euro- 30 kuna
AUS- godišnja 75 euro- 540 kuna // desetodn. 7,5 euro- 50 kuna
MAĐ- godišnja 145 euro- 1050 kuna // četiri d. 4,5 euro- 30 kuna
BUG (za sve ceste!)- godišnja 35 euro- 250 kuna // sedmodn. 5 euro- 40 kuna
RUM (za sve ceste!)- godišnja 28 euro- 200 kuna // sedmodn. 3 euro- 20 kuna