Put u Dalmaciju- Krka

Iz Šibenika smo se vozili cestom za Drniš prema nacionalnom parku Krka. Nakon malo uspinjanja prolazi se krševitom ravnicom, gdje smo prolazili pored nekoliko ovčara i puno njihovih ovaca. Ovdje sunce obasjava područje svom svojom silinom, ne vidjevši načina gdje bi se čovijek mogao skloniti od te vrućine.

Nakon desetak kilometara, stigosmo do ulaza u nacionalni park. Tamo smo se parkirali da kupimo kartu. Ljubazna sradovjećna žena nam ju je prodala, nakon čega smo se autom uputili u taj nacionalni park. I najedanput smo se našli među bujnim šumskim zelenolom. Cestom smo se strmo spuštali u kotlinu gdje se nalaze slapovi Krke. I napokon smo parkirali auto.

Pješke smo otišli do lučice parka, gdje su stajala dva bijela brodića. Prvi je ubrzo otišao krcat turistima, a naš drugi polazi tek za pola sata. Boro i ja smo se prošetali okolo u blizini. Kako je vegetacija bogata, tako ima i pono životinja koje se skrivaju u ovom bujnom zelenilu. Svakakvih se tu čuje glasanja od tih malih životinjica, a tu je bilo i ptica, žaba, guštera, vretenaca i razno raznih zanimljivih insekata.

Na našu žalost, morali smo se izvući iz šume i ukrcati zajedno sa posjetiteljima u brodić. Osim nas dva momka, bilo je tu nekih starijih stranaca i malo mlađa ekipica Zagrebčana. Brod je upalio svoj elektrićni pogon i za čas se otisnuo sa obale. Sporo je plovio i nikako da se izvućemo iz zaljeva sa lućicom. No, kad smo napokon prošli taj prvi zaljev, dočekalo nas je pravo iznenađenje.

Putujuči ovim nečujnim brodićem, sporo smo se kretali po mirnoj vodi podno kanjona. Voda je bila toliko mirna da je izgledala poput kakvog ogromnog ogledala. Sa strane je virio močvarni šaš, koji se također zrcalio na toj vodi. I mi sada nismo htjeli pričati jedan sa drugim, uživali smo u mirnoći i tišini koju nam pružaju jezero i ljudi u brodiću. Najedanput se oglasila iritantna zvonjava mobitela. I taj Zagrebčanin od kojih trideset godina se javio, pa pričao i pričao... Uff, svi su se na brodu počeli buniti u sebi. Ipak su tada mobiteli tek ulazili u modu.

S brodićem smo doplovili do otočića Visovac. Na tom otoku dominirala je samostan građen, barem ja mislim, u renesansnom razdoblju. Unutra su odmah ušli svi ljudi sa broda, a nas dva smo ostali vani i uživali dalje u mirnoći. Kapetan brodića ja došao kod nas pričati s nama. To može, pomislih u sebi. Taj čovijek: Bla, bla bla, Boro: bla, bla, bla, ja nešto manje: bla i tako smo naučili da se u samostanu nalaze mnoga vrijedna umjetnička djela. Neka su, mi ne ulazimo. Ali ulazimo u brodić.

Vozimo se natrag, već svi omalo i umorni od razgledavanja. Dosta sve to skupa traje. Neka traje, pomišljam si u sebi, ovako je bolje. Kako smo se vračali lućici, tako smo imali pogled na nekakav ne toliko visoki dimnjak iz šibenske industrijske zone. Iz dimnjaka je šikljao tamno sivi dim. Kakva nam se to pak slika stvorila sa ovog nacinalnog parka?