Odličnih tisuću kubika

Neki dan je moj prijatelj kupio novi auto. Jučer je došao do mene i htio je da me provoza u svom novom autu. Automobil je nova Toyota Yaris. Izvana je to mali auto, ali iznutra uopće nije. Lijepo se može sjediti ispred i na stražnjim sjedalima. Unutrašnjost je još i široka i visoka. Jedino mislim da je prtljažnik mali. Ne znam, jer ga nisam vidio.

I lijepo se voziti u tom autiću kao suvozać. Sve je nekako prostrano. Rad motora jedva da se i ćuje. Nema naginjanja u oštrijim zavojima. Za to je djelom zaslužna i elektronika koja se dobiva i u osnovnom modelu. Prednja konzola je umirujuće tamnosive boje. Elektronski displej se nalazi na gornjem središnjem djelu prednje konzole. Mnoge informacije koje se prikazuju na ovom displeju su skrivene od suvozača. Ali zato ima pretinaca posvuda, i u prednjoj konzoli, u vratima, ispod sjedala, na mostu...

Prijatelj je nakon nekoliko kilometara stao. Dozvolio mi je da vozim njegov novi auto. No prije vožnje otvorio sam poklopac motora. Isto se otvara kao u starijim Toyotama. Poklopac motora je zbilja malen. Unutra je i motor mali. To je ona slabija verzija od tisuću kubika. Sajla gasa je smještena u aluminijsku cijev. Tanašna plastična rebrasta cijev kroz koju su stavljeni kablovi obložena je dodatnim teflonom kao termoizolator. Možda je i najbolje to što sve skupa ispod haube nije modernistički uredno.

Dok sam vozio prvo sam primjetio elektronski displej sa ogromnim brojkama o brzini. Ispod brzinomjera pojavljuju se crtice koje pokazuju broj okretaja u motoru. Volan ja za svaku pohvalu! Možda najbolji kojega sam do sada uhvatio u ruke. Iako je servo i zbilja se lagano okreće, vrlo je precizan. Osječaj preciznosti dobiva se vjerojatno zato jer je u vožnji lagano krut. Vanjski retrovizori su doista veliki. Kočnice su uvjerljive i jake. Prekidaći isti oni iz starijih modela Toyota, što mi je itekako drago jer se takvi nikada ne kvare.

Slabašan motor dobro vuće. Laganim pritiskom na papučicu gasa u drugoj brzini najedanput sam vozio 65 kmh. Motor se cijelim putem zapravo ponaša kao da želi da se još daje po gasu. Ovaj motor koji je po kubikaži isti kao u starom Renault-u 4!?! Vuče sjajno, poput motora od 1400 kubika i s osam ventila (Berlingo).

A zatim sam krenuo u Pulu. Prolazeći ulice našao sam se na uzbrdici. Po uzbrdici sam vozio sporo u drugoj. Stisnuo sam gas i auto je bez problema izvukao ovu uzbrdicu. Dakle motor u ovom autu je za normalnu vožnju gradom sasvim dobar. I štedljiv je, 5,3 litara na sto km. Osobno, oduševljen sam performansama koje pruža ovaj slabiji motor. Ipak je to motor od 1000ccm od kojega se moglo očekivati puno manje.

Izložba Marc Chagalla

Prije otprilike dva mjeseca bio sam na izložbi od Marc Chagalla. Ta velika izložba na koju bi se ponosio bilo koji grad na svijetu traje do 16. ožujka. Izložba se nalazi u Klovičevim dvorima u Zagrebu, a ulaznica za odrasle košta 40 kuna. Karte se kupuju na ulazu u dvor. Nakon kupnje karte dočekuju vas dvije lijepe i pristojne mlade dame za garderobu. Sama izložba je na prvom katu ove barokne zgrade.

Marc Chaagall je francuski slikar židovskog podrijetla rođen u današnjoj Bjelorusiji. Proživio je cijelo dvadeseto stoljeće. Nakon što se preselio u Pariz i surađivao je sa Picassom i Braque-om. Tamo je prihvatio kubistički stil slikanja, koji nije strogo prihvatio u njegovom kasnijim radovima. Njegovi najčešći motivi bili su ruska seoska idila, ljubav prema voljenoj ženi... Ima tu crno- bijelih crteža bakroreza, uljanih slika manjih i velikih dimenzija, kombinacija kolaža i tuša, tapiserija...

Ovu izložbu prvenstveno preporučam umjetnicima amaterima, učenicima srednje umjetničke i djeci koja pokazuju zanimanje za crtanjem. Najviše preporučam njima zato što su slike slikane slobodnijim stilom. Zato što su sve ovakve slike hrabro dovršavane do kraja. Eto, tu sam ja vidio najveću vrijednost ove izložbe.

Magla na cesti

U ovim posljednjim minutama ovog dana došla mi je na pamet ideja o čemu bih pisao. Upravo sam se vratio iz Pule autom kući. Prilično neugodno iznenađen i iznerviran. Jučer i danas traje maglovito vrijeme bez prestanka. Na vjestima govore o zabrani isplovljavanja brodova i trajekata iz Riječke luke. No u Puli je još jučer bilo maglovito za razliku od Rijeke. Znam to jer sam se jućer vraćao iz Zagreba. A vozači u Istri izgleda da ne znaju kako se ponašati na cesti kada je maglovito.

I jučer i danas sam na cestama okolo Pule primjetio da 90 posto vozača ne mari ili ne zna da se svjetla za maglu tada moraju paliti. I ne samo da masa vozača to ne primjenjuje, već sam vidio i dva policijska auta da nemaju upaljena takva jača svjetla. Jedina vozila s upaljenim stražnjim svjetlima za maglu sam vidio samo nekolicinu onih koja imaju i prednja. Dakle, očito je da se svjetla za maglu koriste samo onda kada sami vozači bolje vide cestu. Ne mare takvi toliko da ga primjeti vozač koji mu prilazi straga.

Koliko je to opasno i sam sam se uvjerio. Među prvim vozilima na koja sam naletio bez upaljenih svjetala za maglu bilo je na otvorenoj cesti Pula- Medulin. Iako sam vozio polaganijom brzinom opet sam bio dosta brži od vozača ispred. Vozilo ispred kretalo se brzinom od 40 kmh. Vjerojatno se radilo o uplašenijem i opreznijem vozaču kojega ja nipošto u takvim uvjetima nisam htio preći. Znam, prema pravilu po magli ne bi smio voziti niti presporo. Ali protiv brzine nisam imao ništa. Protivim se jedino što ga se slabo primjeti, a ja sam u tom trenu bio 20 kmh brži od njega.

Na ulazu u grad, na otvorenijem djelu ceste, gdje postoji ulična rasvjeta tek sam slučajno primjetio da je sto metara ispred neko vozilo. No svaki put kada bi vozilo prolazilo ispod rasvjetnog tjela, svjetla od auta bi nestajala. U tim trenucima nisam bio siguran na udaljenost do tog vozila. Par sekundi kasnije, na semaforu shvatio sam da je to policijski automobil. Pitaš se 'ko je tu lud.

No najgore je bilo na pulskoj obilaznici koja je osvjetljena uličnom rasvjetom. I ponovo sam vozio sporije od največe dopuštene brzine. Na moju sreću, davno prije semaforiziranog raskrižja sam počinjao sa koćenjem. Na semaforu je crveno svjetlo i ja lagano i dalje koćim. Najedanput, nekih 30 metara ispred sam ugledao crvena svjetla od vozila koja stoje ravno ispred mene. Sad sam morao i jaće kočiti što mi na sreću nije bilo teško. No kada sam stao, iz prva se vidjelo da je to neko veče vozilo. Bio je to autobus.

Najvažnije je da se, kada je maglovito upale stražnja svjetla za maglu. Osobito je to važno ako iza sebe ne vidiš nikakvo vozilo. I kada je slabija magla to je pametno učiniti. Tek kada je vozilo iza kojih 50 metara svjetla za maglu se mogu ugasiti. A kada nema magle, ovakva svjetla ne smiju biti upaljena. Dobro bi bilo da 'ko god pročita ovaj post samo spomene vozaćima o svjetlima za maglu.

U Piramidi

Sinoć sam na televiziji gledao Piramidu, ali samo zadnjih deset minuta. Tada se raspravljalo o tome da je jedan u saborskoj kantini rekao sabornicima Zdrevo drugovi. Sabornicima se to nikako nije svidjelo pa je taj dobio otkaz. Raspravljalo se dakle, je li taj čovijek uopće trebao dobiti otkaz?

Gosti ove emisije bili su Jure Radić, Bruno Langer i Zuhra. U ovoj temi Jure Radić je stalno jedno te isto ponavljao. Jure Radić je odgovorio da nije pristojno da te konobar u restoranu pozdravi sa Zdravo druže. Nakon što bi izrazili ostala dvojica svoje mišljenje, ovaj se opet javi: ja se slažem sa svime, ali ipak mislim da nije pristojno da konobar pozdravi i poznanika sa Zdravo druže. Minuta prošla i ponovo došao red na Juru ..., ali ipak mislim da nije primjereno... Dakle Jure je od gostiju bio najdosadniji, barem na ovoj temi.

Zuhra je sve što bi rekao ja bih se složio sa njim. I sa Langerom sam se isto u svemu osobno slagao sa svime izrečenim. Zuhra se svako toliko javio sa legendarnim izjavama kao što su U saborskoj kantini sabornici mogu naručiti šnicle veličine poklopca wc školjke za pet kuna, ili Naši sportaši su poznati u svijetu zato što su ostvarili dobre rezultate, a naši političari nisupoznati jer nisu ostvarili nikakve rezultate.

Langer je potpuno zasluženo pobijedio u ovoj emisiji. Za razliku od Zuhre vidi se da je povezan sa politikom. Govori su puno snažniji i argumentiraniji od Zuhrinih. Samim time i gledateljima zanimljiviji.

No u jednom trenutku u ovoj temi se spominjao Maslenički most. Jure Radić je rekao da se tim mostom on kao glavni arhitekta jako ponosi. Reakcija publike me ugodno iznenadila. Svi izraziše nezadovoljstvo. Svi znamo da je taj most često zatvaran zbog bure, a da stari nije bio tako često zatvaran. Pri samom planiranju, lokalni ovčar sa Ravnih kotara je upozorio projektante da ne valja mjesto za izgradnju. Tamo gdje je stajao stari most bura je puno slabija.

I na kraju je rekao, valjda da bi samoga sebe obranio da bura čisti svaku prljavštinu. Je'l to mislio i na Slovake u kamionu s kojim su visili na rubu nagdje na sredini mosta. Most je taj dan bio otvoren za sav promet. Gorska služba za spašavanje su ih na svu sreću spasili. Nadam se da sam krivo shvatio izjavu o smeću. Ali Jure me iznervirao, pa ipak možda na kraju i nije bio najdosadniji gost u emisiji.

Preživjeti s pingvinom

Ovaj naslov je u stvari naslov jedne knjige koju sam zavolio čitajući je. Autor ovog djela je moderni ukrajinski književnik Andrej Kurkov. Mnoge poznanike koje poznajem, a smatram ih prilično načitanima ne znaju za ovog zanimljivog pisca. I zato mi je još slađe pisati o ovom djelu.

Radnja se odvija u Kijevu i dešava se ovih godina. Glavni lik romana je novinar kojemu je posao da piše životopise o poznatijim ukrajinskim ličnostima na samrti, da bi se nakon njihove smrti to objavilo u novine. Posao je za njega kao novinara- pisca lagan. Stalno dobiva nove narudžbe za nove križiće, a zarada je odlična. Jedino mučno za njega je što sve češće mora pisati o njegovim poznanicima, a kasnije je zbog vlastite sigurnosti morao živjeti u izolaciji.

Pingvin je u ovom romanu životinja ljubimac koji živi zajedno sa glavnim likom u stanu. Zove se Miša. Miša se knjizi pojavljuje tu i tamo.

Više puta pingvin veselo šeće po stanu, nekada je povućen i zbijen u jedan kut stana, nekada veselo pljaska po hladnoj vodi u kadi. Ali nalijepše mi je bilo čitati o osječajnosti vlasnika prema pingvinu kada se razbolio. Samo u trenutku kada bi vlasnik vidio svog bolesnog ljubimca, svi osobni problemi su bili potisnuti. Sa suosječanjem je promatrao svog prijatelja. To su one sitnice koje, kada ih pročitaš, zadive te, otvore ti pogled na sebe samog.

Od istog autora pročitao sam još, ne manje vrijedno djelo, Dobri anđeo smrti. To su jedina dva Kurkova djela koja sam našao za posudbu u gradskoj knjižnici u Puli. Da ima još deset djela, sigurno bih sve pročitao.

Ekologija u lijepoj našoj

Danas ujutro sam na radiju čuo vijest da je Hrvatska po ekologiji na odličnom dvadesetom mjestu. Takve rezultete nam je priopčila svjetska ekološka komisija. Nama ekološki najsličnije države su Danska, Belgija i Češka. Sjećam se također da sam prije dvije ili tri godine čuo vijest da smo tada bili na trinaestom mjestu, a da smo se mogli usporediti sa Austrijom i Slovačkom.

Dansku sam nedavno gledao na google maps-u, nije mi jasno gdje oni imaju netaknute prirode, jer 99% teritorija je u poljoprivrednim poljima. Češka, posvuda sam bio po toj državi, poprilično je napučena. Puno bolje mi zvući da je naša zemlja sličnija njima susjednoj državi Slovačkoj.

Na kraju krajeva niti dvadeseto mjesto nije loše. Samo treba imati na umu, da Hrvatska gubi ono najbolje što je mogla pružati, a to je uvijek i svugdje čisti zrak, očuvano more i prostranstva netaknute prirode. Polako gubimo ono što je već odavna izgubljeno u razvijenim zemljama zapadne Evrope.

U kafiću kod Zvjezdane

U subotu navećer prijatelj i ja otišli smo prema dogovoru po trećeg prijatelja. Nismo išli po četvrtog niti petog, ali trećeg jesmo. U cijeloj ovoj prići treći je najvažniji lik. Prvi i drugi lik možda ne bi trebali biti sporedni, ali oni to ipak jesu. Prvi i drugi lik su se tu i tamo javljali tu većer, povremeno bi nešto priupitali trećeg, a najčešće bi bilo to da bi prepustili trećemu da manipulira prostorom gdje se nalaze šesti i sedmi lik. Jer ponavljam, četvrti i peti u ovoj prići ne postoje. No polako, šesti i sedmi su se pojavili nešto kasnije u ovoj prići.

Likovi 1, 2, 3 kretali su se kroz prostor u nekakvoj kutiji u kojom je lik broj 3 dominirao i nagovorio likove 1 i 2 da idemo kod Zvjezdane (osmi lik u prići, drugi najvažniji lik). Bio je to jedan kafić u jednom selu. Osmi lik je bio oduševljen što sada vidi lika broj 3. Broj 3 je bio oduševljen što se našao sa likom broj 8. Likovi 1 i 2 su se malo i smijali, pa malo i javljali u početku no likovi 3 i 8 bili su toliko zaokupljeni jedan prema drugom pa su se likovi 1 i 2 povukli i šutjeli.

U istom kafiću su sjedili za šankom likovi 6 i 7 i gledali na televiziji Doru, No lik 3 to nije htio prihvatiti i glasno je pričao sa osmim likom. Zvuk na televiziji se pojačavao, ali treći lik je usporedno s time postajao sve glasniji.

Broj 6 i 7 su sada već bili tužni, jer ne mogu slušati izbor za pjesmu Eurosonga. Bili su tužni zato jer ne mogu shvatiti zašto im broj 3 to ne dopušta. A broj 8 je pitao broj 6 ''Šta nije dobra ova pjesma''. 6 je pogledao lika broj 8 sa pogledom tuge koja sada prelazi u mržnju. 3 je svo to vrijeme pričao sve glasnije i glasnije. Oči su mu se caklile od sreče što se može sada derati na lika broj 8. Lik broj 8 se nije derao. Ali je s ushičenjem prićao sa brojem 3

''Ajde stavi narodnjake'' kaže lik broj 3. I idu tako 3 i 8 do đu-boksa koji je stajao na zidu pored šanka.

''Šta da stavimo?'' pita lik broj 8.

''Mile Kitića, Ciganko''

Zvjezdana je zagasila zvuk na TVu na što su 6 i 7 negodovali. Svejedno glazba iz đu-boksa je zatreštala i dominirala prostorom ovog kafića. Broj 3 je zapjevao. Bio je sretan kao nikada do sada. U ruci je držao zapaljenu cigaru i pjevao -ciganko plave koseee... A i lik 8 je svako toliko zajevao sa likom broj 3. Likovi broj 3 i 8 bili su sretni. Likovi 1, 2, 6 i 7 baš i nisu. Svako toliko bi osmica rekla trojci da obožava narodnjake.

Liku broj 7 nije se vidjelo da li mu je svejedno ili nije. Ali na liku broj 6 se itekako vidjelo da mu nije svejedno. Tupo je zurio u televiziju bez zvuka misleći u sebi što li je zgriješio da ga 3 i 8 na taj naćin kažnjavaju. Prije je samo šutio i slušao Doru, a sada... Likovi broj 1 i 2 samo su sjedili i nisu gledali jedan u drugoga. Nisu više gledali niti u lika broj 3, nisu mogli. Niti likove broj 6 i 7 sada više nisu gledati. Nije im se više gledala niti televizija, niti prostor, niti sami sebe nisu htjeli gledati, sve im je nekako suvišno.

Napokon je lik broj 1 rakao liku broj 3 da sada i 1 i 2 idu dalje van, a da 3 ako hoće može i ostati. 3 je pošao sa likovima 1 i 2. Likovi 1, 2, 3 izišli su van Zvjezdaninog kafića. Ušli smo u kutiju kojom smo se ponovo kretali kroz prostor. Likovima 1 i 2 trebalo je nešto vremena da dođu k sebi. Lik tri je dominirao u unutršnjem prostoru ove kutije. Sa istom tom kutijom stali su pred drugi kafić po nagovoru lika broj 3. Dalje se sve odvijalo vrlo slično kao i u kafiću broj 1. Likovima 1 i 2 tu većer nije bilo lako sa likom broj 3

Danas je vani zima

Iako je kraj zime, zima još uvijek neke dane pokaže svoje zube. Iako ne puše jaka bura, svejedno je vani dosta hladno. U Medulinu je i to rjetkost, a na žalost djece u okolici snijeg je još rijeđi. Pa sam u ovom postu za svu tu djećicu naslikao na paint-u ovu ''zimsku idilu''. Dječak je izašao van sa svojim prijateljem pingvinom. Izašli su vani na snijeg. Sam Dječak radi sniješka, a pingvin ga promatra. Pingvinu je sigurno malo dosadno. Ali on se ne žali, jer on voli hladnoću i snijeg

Naše sjajno Sljeme

Prvo su nam hrt-ovci napunili glavu s iritantnim reklamama za skijaško natjecanje na Sljemenu. Sigurno svima zvone one vipove reklame, a svi spominju da je jako glupa izjava u reklami ona da smo svima dokazali da se može bez štapa na postolje. A 'ko smo to svi mi? Zar nije to zasluga same Janice? Gdje smo mi u toj igri?

Onda nekoliko dana prije tih događanja na Sljemenu, čuo sam od prijatelja da su u emisiji Dobro jutro hrvatska pitanja bila upučena nekim skijašima sa prizvukom hvalospjeva, tipa: ''Šta nije dobra organizacija'?', ''Šta nisu dobro napravili stazu?''...

Napokon je došao i petnaesti veljače, prvi dan utrke. Sjeo sam i upalio drugi, pola sata prije početka. U studiju je bila voditeljica i jedan od organizatora staze. Prvo pitanje mi je zazvučalo pomalo idiotski: ''Gospodine organizatore, je li sve spremno za današnje utrke?'' Bilo je još tih bisera od pitanja, ali ja se na žalost trenutno ne mogu sjetiti.

Počela su skijaška natjecanja. Sukomentator je dobro vodio svoj posao iako se i on koji put javio sa onim: ''Moramo spomenuti rasvjetu, nigdje nije ovako dobra kao na ovoj stazi''. Ali tek komentator je digao u nebesa sve što se ticalo sljemenkog natjecanja: ''Najbolja organizacija'', ''Najbolja publika'', ''Pogledajte samo, sve skijašice su do sada pozdravile publiku na cilju'', ''Najdulja staza, ali i najbolje uređena''.

Ma da, sve je najbolje kada se nešto napravi u Hrvatskoj, a pogotovo u Zagrebu

Put u Klagenfurt

Grad Klagenfurt je Istri najbliži austrijski grad. Ovaj grad se trenutno na televiji spominje kao grad u kojem će se odigravati utakmica Hrvatske protiv Poljske. Utakmica se odigrava u lipnju, najlijepšem dobu za putovanje u ovaj grad.

U gradu pored zgrde sveučilišta nalazi se Minimundus, važnije svjetske građevine u malom. Od Minimundusa do centra se može pješke uz kanal ispod stabala drvoreda. Inaće je parkiranje u gradu najmanji problem. U staroj jezgri grada izgrađeno je pet, a u užoj okolici centra još dvije podzemne garaže. Tolike garaže u gradu koji broji oko 150000 stanovnika. Benzinskih postaja ima puno i to Omv-ovih, Shell-ovih, BP-ovih, Agip-ovih... Dakle, ovaj post je prvenstveno namijenjen za sve one koji bi se htjeli uputiti u ovaj grad autom.

Grad je smješten na širem polju ravnice. Ravnica je okružena visokim alpskim vrhovima. Prema jugu sa grada se vide stjenovite planine Karavanke. Nedaleko na sjeveru smješten je n.p. Nockberge. a otprilike 200 km prema sjeverozapadu je najveći alpski n.p. Grossglockner. Od prirodnih ljepota u bližoj okolici su jezera: Woerther, Osiecher, Faaker..., ali i velika prostranstva gustih šuma.

Duž cijelg poluotoka Istre može se koristiti brza cesta Istarski Ipsilon. Treba biti oprezan sa stranim turistima koji voze po ovoj cesti ljeti. Do graničnog prijelaza Kaštel iz Pule ima točno sat vožnje.

U Sloveniji do Kopra postoji samo stara magistrala. Dalje iz Kopra vozi se autocestom ravno za Ljubljanu. Na Ljubljanskoj obilaznici skreće se za Kranj- Jesenice, a zatim četrdesetak km sjeverno od Ljubljane skreće se za Celovec- Klagenfurt. Cesta je dalje djelom ravna, pa zavojita, no u Autriji su serpentine, oštri zavoji i djelom -vrlo strmi zavoji!

Obratio bih vam pozornost na nepristojne slovenske vozaće. Stalna blendanja kada prelaziš, najdesnija od tri prometne trake gotovo nitko osim vozaća kamiona ne upotrbljava, nema propuštanja, sve je to dio svakodnevice na slovenskim autocestama. No u Austriji za naše vozaće nema straha. Austrijanci su jedni od najpristjnijih vozaća u Evropi.

Most Mirna na Istarskom Ipsilonu je 14 kuna, autocesta od Kopra do Ljubljane košta 4,40 eura, dok za autocestu iz Ljubljane prema Austriji treba platiti 1,60 euro. Ako želite koristiti austrjske autoceste, morate kupiti desetodnevnu vinjetu za koju treba izdvojiti 7,70 eura.

Za povratak iz Austrije preporućio bih put preko prijevoja Koren ili Wurzenpass. Iz Klagenfurta se vozite autocestom A2 prema Udinama. Sa autoceste se skreće na čvoru za Arnoldstein i prate se putokazi za ovo naselje. Nakon otprilike 2km dalje stiže se na raskrižje za SLO- Wurzenpass. Cesta je strma i krivudava, ali na prijevoju očekuje vas pravo iznenađenje, ako je sunčano.

Postoji jedno nepisano pravilo u ovom gradu, a to je: kakvo je vrijeme u Puli takvo će biti i u Klagenfurtu, bez obzira na vremenske uvjete kroz Sloveniju. I slobodno Austrijancima recite da ste iz Pule. To je dobar povod za razgovor s njima, jer smo prije sto godina djelili istu državu. Pula je tada Austro- Ugarskoj bila važan grad. Najvažnija ratna luka te jake dvojne monarhije.

Paris, grad zaljubljenih

Pariz ljudi vole spominjati kao grad koji treba vidjeti. Valentinovo, dan zaljubljenih. Eh, to je pravi grad za zaljubljene. Ali to je isto tako i metropola koja broji oko 10 milijuna stanovnika. Slažem se da ima dosta velikih parkova gdje se ugodno može prošetati. Tu je i obala rijeke Seine gdje se ljudi vole izležavati čitajući knjigu.

Ali to je i užurbani grad, pun betona i sivila asfalta. nitko ne želi da skrene sa Champs Elisee-a u neku sporednu ulićicu jer su takve ulićice puste i potencijalno opasne. A glavne ulice krcate su turistima, najviše Njemcima. Ulaz u muzej Louvre treba čekati i po par sati. Za ulazak u dizalo na Eifelovom tornju također treba čekati da se ukrcavaju pedesetak po pedesetak turista, od tisuće njih koji isto kao i ti čekaju red. I onda obično te gore dočeka nekakav razmaženi amerikančić koji ti priopči: -Ah, it's beautyfull, is'n it? Ulaz pred katedralom, Trijunfalna kapija, dvorac Versailles sve je prepuno turista. Ali zbilja prepuno!

Zatim je tu kopija rimskog stupa Trocadero. Ukradeni obelisk sa Luxora koji ponosno stoji na trgu Concorde. Idem naprijed prema Louvre-u, prolazim nekekvu kapiju koja me podsječa na onu iz Berlina. I zbilja, Brandenburška kapija usred Pariza. Bio sam na još neka mjesta u Parizu, ali mi se ne da pisati, pa, to je to.

Pobjegao sam iz Pariza i za koju godinu posjetio sam puno bliže, manje, ali i, usudio bih se reći, mnogo posebnije Evropske metropole. O tim gradovima neki drugi puta.

Prodavaći računala

Ovih dana razmišljao sam kako bi mi dobro došlo jedno novo osobno računalo. Zanima me da svakako imam bolji ekran jer bih se najviše bavio crtanjem, ili sličnim. Što se tiće koliko o kojem računalu znam ja sam čisti laik.

I onda sam jednog dana išao u Pulu u dvije elektroničke opreme.

U prvu koju sam ušao pitao sam prodavaća da li, ako nema, mogao nekako nabavit veći crt ekran jer sam čitao na internetu da su boje šarenije na takvim ekranima.

Odgovorio mi je: -Crt-i nisu više u điru.-

Odmah sam odustao da ga dalje pitam za takav "prethistorijski" ekran i pitao sam ga da mi makar otprilike kaže koliko bi koštao kvalitetniji lcd ekran, plus normalan kompjuter. Sve me nešto pitao koliko bajta, rama, a ja ga molečljivo gledam da nemam pojma o tome. Ali ipak, isprintao mi je cijene i sada sam bio sretan.

U drugoj prodavaonici bilo je puno gore. Ušao sam i opet sam pitao prodavaća za naki kvalitetniji lcd ekran. No kada sam vidio da je samo spustio glavu odmah sam okrenuo pitanje da mi kaže za cijene. On je lagano koraknuo dva koraka unatrag, leđima se naslonio na policu, stavio ruku preko ruke i opet spustio glavu. Gledao sam ga s velikim upitnikom iznad glave.

- Ja sad baš nemam neki cjenik- Nevoljko mi je odgovorio i nudi mi mali Samsungov letak. Zatim mi je objašnjavao da su tolike dobre lcd ekrane izmislili, ali malo više koštaju i da tu crt-i nemaju što tržiti. Pitao sam ga za Dell-ekran koji mi je preporučen iz one prve prodavaonice.

- To ti ide preko narudžbe, znaš- sa mukom mi je to odgovorio. Zatim sam ga pitao da li mogu nabaviti takav ekran kod njih, na to mi je odgovorio sljedeće:

- Da, naravno da možeš. Ali to ti je k'o xp profesional, kužiš.-

- Da, stvarno kužim.-

Posebni tipovi ljudi su večina prodavaća računala.

Afričko nogometno prvenstvo u Gani

Od 20 siječnja do 10 veljače odigravalo se afričko prvenstvo u nogometu. Moglo se gledati na satelitskom programu Eurosport, dok nijedna naša domaća televizija nije prenosila. Mislim da je to glupo jer ionako u tom razdoblju i nije bilo nekih većih sportskih zbivanja. Mnogima kojima sam spomenuo o ovom prvenstvu vjerovali su da će na hrt-u prikazati barem finale. Ali mnogi koji nemaju satelitsku ostali su prikraćeni da vide ovaj spektakl.

Ovo prvenstvo sam stvarno sa guštom gledao. Sve, ili skoro sve utakmice bile su uzbudljive do zadnjih sekunda susreta. Nigerija je ispala u četvrt finalu valjda zato jer je kompletna momčad nova. Senegal je falio jedan gol da prođe osminu finala, a ekipu iz Malija već drugi put sam uočio da je to jedna prilično jaka momčad. Tunis, koji se u svjetskom prvenstvu pokazao kao izuzetna momčad nisu prošli osminu finala, sve je to dokaz da je ovo prvenstvo bilo vrlo zanimljivo. Egipat je pobjedom protiv Kameruna osvojio finale, ali utakmica za treće mjesto bila je puno neizvjesnija. Bila je to utakmica Gane protiv Obale Bjelokosti. Obje momčadi su podjednake i favoriti su mnogima od početka prvenstva. Gana je pobijedila s 1:0 i osvojila treće mjesto

Navijačka atmosfera u svakoj utakmici bila je odlična. Pogotvo u onim utakmicama kada su igrale zapadnoafričke ekipe. Ritmična buka bubnjeva i truba nije jenjavala u svih devedeset minuta susreta iako bi protivnička ekipa zabila gol. Nikada niti u jednoj utakmici nisam čuo zviždanje ili ono "uaaa". Najlijepše je međutim bilo vidjeti da na utakmicu dolaze majke sa djecom i dojenćadi. E, a takvu scenu na našim utakmicama na Poljudu ili Dinamovom stadionu sigurno barem doskora nećemo vidjeti.

Sama ceremonija dodjele pehara bila je isto tako predivna. Prvo se čulo gromoglasno udaranje u desetak dubokih tradicionalnih bubnjeva. Tada je na drvenom nosilu malenu djevojćicu nosilo par odraslih ljudi. Djevojćica je bila malena i u rukama je jedva podizala zlatni pehar. Sama je pehar odnijela na stol... Cijelo to vrijeme, i za vrijeme podjela medalja i uručenju pehara bubnjanje nije stajalo. Volio bih da se jednom olimpijada održi u nekoj zapadnoafričkoj državi.

Naslov Dunav Loire

Novi bloger pod nazivom dviju evropskih rijeka koje iz prva sa nićime ne možemo povezati. Međutim, dvaput sam se odlučio na veća putovanja autom. Prije šest ili sedam godina pošli smo prijatelj i ja na putovanje autom. Tada smo si zacrtali cilj da pođemo u Francusku. Mislili smo kako je Francuska velika zemlja i mi ćemo se uspjeti provozati do središnjeg djela u petnaest dana. Put nas odveo do ušća rijeke Loire koja cijelim svojim tokom prolazi kroz Francusku.

Drugo moje putovanje je bilo prošlog proljeća, sa nešto više slobodnih dana. Tada sam na put autom krenuo sam. Jednostavno sam si postavio uvjet da krenem na istok, bez plana koju zemlju da posjetim i koje prirodne ljepote vidim, već je bilo važno samo to da idem na istok. Put me odveo u Rumunjsku, iako mi je jedan hotelijer u Srbiji rekao: "Ići na takav put i ne posetiti Istanbul to bi bila prava... dobro, možda ne glupost, ali praaava šteta". Ali kada se ide u takve ogromne gradove, onda treba ostati najmanje tjedan dana. Premalo bi mi ostalo dana za lutanje autom. Tako sam se našao nešto sjevernije, u tako nama stranom, ali vrlo interesantnom kraju u okolici delte Dunava.

I tako je nastao taj naslov. Po meni dva čudna putovanja, putovanja na kojima sigurno nisam znao točno što tražim, ali kada pogledam kartu Svijeta koja mi visi na zidu i isctrane crte gdje sam prolazio, uvijek imam osječaj da sam time dobio nešto u životu. Sigurno ću pisati o mojim putovanjima za koji dan.