Pariz ljudi vole spominjati kao grad koji treba vidjeti. Valentinovo, dan zaljubljenih. Eh, to je pravi grad za zaljubljene. Ali to je isto tako i metropola koja broji oko 10 milijuna stanovnika. Slažem se da ima dosta velikih parkova gdje se ugodno može prošetati. Tu je i obala rijeke Seine gdje se ljudi vole izležavati čitajući knjigu.Ali to je i užurbani grad, pun betona i sivila asfalta. nitko ne želi da skrene sa Champs Elisee-a u neku sporednu ulićicu jer su takve ulićice puste i potencijalno opasne. A glavne ulice krcate su turistima, najviše Njemcima. Ulaz u muzej Louvre treba čekati i po par sati. Za ulazak u dizalo na Eifelovom tornju također treba čekati da se ukrcavaju pedesetak po pedesetak turista, od tisuće njih koji isto kao i ti čekaju red. I onda obično te gore dočeka nekakav razmaženi amerikančić koji ti priopči: -Ah, it's beautyfull, is'n it? Ulaz pred katedralom, Trijunfalna kapija, dvorac Versailles sve je prepuno turista. Ali zbilja prepuno!
Zatim je tu kopija rimskog stupa Trocadero. Ukradeni obelisk sa Luxora koji ponosno stoji na trgu Concorde. Idem naprijed prema Louvre-u, prolazim nekekvu kapiju koja me podsječa na onu iz Berlina. I zbilja, Brandenburška kapija usred Pariza. Bio sam na još neka mjesta u Parizu, ali mi se ne da pisati, pa, to je to.
Pobjegao sam iz Pariza i za koju godinu posjetio sam puno bliže, manje, ali i, usudio bih se reći, mnogo posebnije Evropske metropole. O tim gradovima neki drugi puta.
Nema komentara:
Objavi komentar