Ajme, sriće do neba

Ma ne da sam bolje volje, nego već letim. U dučanu sam, a ćim mi uđe kupac ja mu doletim. I on je veseliji kad me vidi. Iako je taj kupac deblji neki tip, buco, starkelja, zamisli letio je. I sada smo skupa letjeli po dučanu. Zabava je kratko trajala, ali doživljaj je, onaj pravi. Ovo se ne smi zaboravit. Ojj veselja li, kosa mi pleše na glavi. Ma ludilo.

A onda sam izišao vanka, dobro malo je oblačno i 'ladno. Eh to vrime i hladnoča. Odmah se meni vrača moja nervoza. Ali uto je doletio gospodin skakavac sa ogromnim desnim okom. Spodoba jedna. Malo sam se pripa, htia sam pobić, ali opet, pogled tog skakavca bio je nekako umiljat. Ma i skakavac je bio fin. Ništa streašnoga nije radio, samo me gledao. Gledao sam i ja njega. Te prve dvije minute što smo se promatrali jedan drugoga, sve smo si više svidjeli jedan drugom. Htio sam mu postati prijatelj, ali to nisam postao. Nakon nekih šest minuti on je nešto rekao. Nešto kao: Gksiukjdfhne. Ja ga ništa nisam razumia i tako nikada nismo postali prijatelji. A on je to htio. Htio ili ne htio svejedno je meni. On je sada išao u detektive, pa govori da će uskoro postati prometni stručnjak. Ma neka mu je. Ja mu želim svu sriću.

A evo, baš prije kojih petnaest minuta ušao je u dučan crni dabar sa dva kofera. Pitam ja njega, "Dobro dabre, ja vidim da si ti jedna ovako dobročudna osoba i imaš dosta životinjskog iskustva ali molim te reci mi što je to po tebi stvarnost". Dabar se malo zamislio i pogledao po dučanu, mislio sam si već, ah super, nešto će i da kupi. Ali on nije ništa kupio. Dabar ko dabar. Dobar je on, ali malo voli zajebavati ljude okolo.Krenuli smo skupa do kancelarije i ja sam ga ponovo pitao,"Dabre, što je to stvarnost". On mi je odgovorio "Mi, mi smo stvarnot, ali sad dosta o stvarnosti, ajmo mi letit".

I letjeli smo vanka po ovom prohladnom vremenu do centra grada, pridružio nam se i leteći skakavac. Ajme, oho eto i onog čovika iz dučana i on je pošao letit s nama. Svi smo letjeli. Ljudi, kakva srića je to bila.

Prodavaći automobila

Sjećam se prije dvije godine da sam često išao u auto salone po Puli. Zanimao sam se da malo vidim kakvi su novi auti. Mislio sam obići dvije- tri prodavaonice automobila. No, kada sam vidio kako znaju biti blesavi prodavaći, obilaženje po autosalonima mi je tada postala strast. Skoro da sam u svim pulskim autosalonima bio. Bio sam i u nekoliko Zagrebačkih. Tako da danas imam štošta pisat o tome.

Prvi salon u koji sam ušao je Toyotin. Zapravo došao sam van radnog vremena, ali me prodavać pustio unutra. Kod tog čovijeka nemam što lošega za napisati. Ali tu je bila i neka cura koja mi je dopustila da uđem u auto. Ja sam sjeo, okej, udoban, lijepi auto, kao što sam očekivao. Ipak mi je cura bila zanimljivija od auta. Ali onda je ova počela -kožni volan, dugme za pokretanje motora, dugme za klimu, radio s ovakvim osvjetljenjem... I tako, pokazala mi je sve ono što me najmanje zanimalo, ali neka, takav joj je posao.

Zapravo, drugom prilikom ću pisati o prodavaćima u autosalonima. Predugo bi to bilo.

Najava konceta na Jarunu

Danas sam na internetu otvorio stranicu Jutarnjeg lista. Htio sam pročitati vijesti, ali ništa od toga. Na toj stranici mi je za oko zapela najava festivala u Zagrebu. Festival se naziva Vip INmusic Festival. Traje dva dana i održavati će se u mjesecu lipnju. Lokacija je Jarun, a grupe i izvođaći koji će nastupati su vrlo interesantne. No, meni je najinteresantniji, do sada totalna nepoznanica, izvođać Seun Kuti, frontman ansambla Egypt '80.

Odmah sam otvorio stranicu da pročitam nešto o tom pjevaću. On je najmlađi sin od legendarnog nigerijskog afrobeat izvođaća Fela Kutija. Dok mu je otac bio živ, Seun je svirao u tom istom ansamblu. U tom ansamblu je počeo svirati sa svojih devet godina. Danas glazbu koju svira slijedi oćev stil. Piše također da je grupa Egypt '80 je jednako energična kao u Felino doba. Ujedno, danas je toliko popularan da je to glavni izvođać ovog festivala.

Cijena ulaznice za jedan dan je 350 kuna. Na dan festivala, navodno će koštati 450 kuna. Karte u Puli se mogu kupiti u Vip centru na obali. Bez obzira na cijenu ja sigurno idem. Skroz me zanima Seun Kuti and Egypt '80. Također me zanimaju dvoje izvođaća Amadou et Miriam, od kojih imam neke albume i mogu reći da su odlični. Ma sve me zanima...

Sudar automobila

Prije nekoliko godina sam se sudario sa autom. Ja sam bio na glavnoj cesti kojom sam se strmo spuštao prema centru sela u kojem živim. Casta je bila mokra, a vrijeme je tada bilo hladno. Najedanput se ispred mene stvorio auto koji je skretao sa neke uličice na kojoj je zabranjen promet i tako mi je spriječio prolaz cijelom svojom dužinom auta. Tako je došlo do sudara.

Obojica smo istovremeno izišli iz svojih vozila koja smo maknuli sa ceste. Bio je to zapravo mali sudar sa nevelikim štetama na oba auta. Tip koji je izišao sa svojeg auta je sredovječni čovijek koji nosi cvikere. Nekakav uredski tip.

Čim mi je prišao rekao mi je -Ah, ti si kriv!-
Reakcija me je totalno iznenadila -Pa ovo je glavna cesta, vi ste mi prišli sa lijeve strane i još k' tome cesta je zabranjena za promet.-
Tip me sada pogledao i rekao -Znači, pravilo desnog. A šta nije ova cesta dozvojljena samo u suprotnom pravcu?- To nije bilo točno.

Tip je uzeo mobitel u ruke i rekao da će nazvati policiju da to oni riješe. Složio sam se, iako nisam bio baš sretan sa tom idejom. Znao sam da ćemo ih čekati cijeli dan. Dobro, oni su to sve rješili i na kraju je sve bilo u redu, tip je štetu platio od osiguranja. Čak sam kasnije shvatio da mi se itekako isplatilo što je došla policija, jer u dogovore se nitko ne može pouzdati.

Sve sam vam ovo isprićao jer se baš jućer jedan moj prijatelj sudario sa autom. Ujutro se sudario u gradu i sve do navećer nije došao doma. Morao je čekati policiju, dati izvještaj, auto odvesti na servis gdje su mu procijenili štetu. Ne znam što je sve tada doživio jer se još nismo ni vidjeli ni čuli. Jedva čekam.

Put u D.- okolica Zadra

Bio je to topao svibanjski dan kada smo se odlučili otisnuti sa mora i pobjeći na svježi planinski zrak. Htjeli smo doputovati do Plitvičkih jezera, ali smo stavši u selo Jošani, blizu Udbine odustali od jezera. U jednom restoranu u selu na Ličkoj magistrali stali smo ručati. Hrana je bila dobra, ali pomfrit odličan. U stvari, nikada u životu nisam jeo tako dobar krumpir.

Nakon ručka, vraćali smo se natrag na Ravne kotare. Prolazili smo Krbavsko polje, strmo se spuštali sa prijevoja na Velebitu i gledali na kanjon rijeke Zrmanje. Spustivši se niz Velebita stiže se do Masleničkog mosta. Kada ga se prolazi, zbog visokih betonskih ograda, ne vidi se Masleničko ždrilo. Nakon Masleničkog mosta cesta zavija uz obalu Novigradskog mora, gdje se uvijek može vidjeti puno ribarskih čamčića. Spustili smo se na Ravne kotare i skrenuli za maleni gradić Nin.

Nin je sagrađen blizu nekakve malene lagune. Ulice u gradu su bile raskopane zbog arheoloških istraživanja. Mjesni svečenik, kao slučajni prolaznik, objašnjavao nam je o antičkoj povijesti ovog gradića, ali mi ga nismo skoro ništa razumijeli. Radije smo išli sami potražiti crkvu svetog Križa.

Iznenadio sam se kakva je to malena crkvica. Fasada je okrečena bijelim vapnom, a jedini stalni stanovnici ove crkvice su lastavice. One su ovdje napravile sebi gnijezda. Blizu crkvice je kip biskupa Grgura Ninskog. Od tri kipa koliko ih se nalazi u Hrvatskoj ovaj je najmanji. Ali je u Ninu!

Iz Nina smo se uputili na otok Vir. Taj otok je sramotni primjer nelegalne izgradnje velikih stambenih zgrada. Taj otok se nekako najbrže uništavao u Hrvatskoj. Danas ni taj otok nije nikakav izuzetak. Posvuda ima takvih zgrada i naselja.

Put u Dalmaciju- Zadar

Drugi dan nismo krenuli dalje na put prema jugu. Ostali smo u Zadru. Htjeli smo malo istražiti ovaj grad. Grad je to sa bogatom poviješću. Bio je glavni grad kraljevine Dalmacije, sve do raspada Austrougarske. U tom gradu otvoreno je prvo Hrvatsko sveučilište. Ali to je i grad u kojemu su se odvijale mnoge ratne akcije i razaranja kroz povijest.

Autom smo ulazili glavnom avenijom koja vodi sa sjevera ravno u centar grada. Prolaze se moderna naselja koja su dosta logičnije građena od onih u Puli. Prolazili smo i Lungomare, usku cestu uz obalu mora. Ipak je lijepša pulska razvedenija obala na Lungomareu.

Cesta u staru jezgru grada vodi preko mosta, jer se stari grad nalazi na poluotoku. odmah nakon što smo prošli most, sporo prolazimo pokraj prometne trajektne luke. Dosta je prometna jer na moru blizu Zadra se nalazi puno otoka i otočića. zatim ulazimo u staru jezgru grada prolazeći kroz kameni otvor zida koji okružuje grad. Cesta vodi u širem luku do parkirališta pokraj crkve svetog Donata.

Pokraj ove velebne zgrade izgrađene u ranom srednjem vijeku su arheološke iskopine. Glavno gradsko šetalište vodi od ove crkve dalje prema istoku. Šetalište se dalje od crkve sužava, a završava do nekakvog parka. Tada su, a možda i sada ulice u centru grada popločene starim sjajno bijelim kamenim pločama.

Put u Dalmaciju- Lika

Skrenuli smo na vijugavu i strmu cestu iz Senja i uspinjali se prema prijevoju Vratnik. Tom cestom smo se udaljavali od obale Jadranskog mora. Par kilometara prije samog prijevoja prolazili smo stalne serpentinske zavoje. Cesta je obložena novim slojem asfalta, jer je tjekom rata ova cesta bila jedina prohodna iz Zagreba prema Dalmaciji. Znavši da je sa Vratnika lijepi pogled na Podvelebitski kanal, zastali smo na pet minuta. Sa Vratnika se vide stjenoviti otoci koji su razbacani po kristalno plavom moru. Nekad, kasnije, sam saznao da je veće iznenađenje ako se dolazi sa sjeverne strane do ovog prijevoja.

Iza Vratnika ulazili smo u Liku. Prolazili smo prostranstva zelenih šuma i plodnih polja, za razliku od golih stijenja koja smo prolazili pored Jadranske obale. Ljudi se nakon Domovinskog rata teško vraćaju u ove krajeve, pa su mnoge kuće pored kojih smo prolazili srušene i napuštene. Još je sablasniji prizor kada se vide ustaški i četnički grafiti koji su ispisani po tim ruševinama.

Na samom ulazu u Gospič, pored mosta na nekakvoj rječici je obnovljeno naselje koje izgleda super. Ali ćim smo počeli ulaziti u razrušeni centar grada izgubili smo volju za stajanje u ovoj žalosti. Malo smo se plašili i ljudi , jer ne znam kako bi se ponijeli prema nama kad znaju da je Istra bila pošteđena od rata. Nismo stajali, nastavili smo vožnju.

Cesta iz Gospiča ravno vodi za Karlobag, ali mi smo skrenuli na cestu prema Gračacu. To raskrižje je široko, sa nešto otočića koje se obilaze. Ali koji se mora obilaziti sa koje strane, mogli smo samo nagađati, jer prometnih znakova nije bilo. Cesta je dalje ravna, naselja su rjetka. Ali se prolazi kroz golemo prostranstvo šume. Prema jugu se gleda na Velebit, a prema zapadu, ravno, gleda se na sniježnu planinu Dinara.

Stigosmo u Gračac odakle skrećemo na jug prema Zadru. Pada mrak pa se odlučujemo na to da prespavamo u autu negdje blizu Zadra. Parkirali smo se na parkiralištu na Jadranskoj magistrali. Bilo je to na putu između Bribira i Sukošnja. Par metara smo bili parkirani pored morskog plićaka, u malenoj borovoj šumici.

Put u Dalmaciju- Kvarner

Parkirali smo se na obali pored luke. Neki mali rom nam je pomagao u manevriranju parkiranja i zato je zaslužio par kuna koje smo mu dali. Jedino zašto smo stali u Rijeku je da nabavimo sve ono što bi nam moglo zatrebati na ovom putovanju. Ja sam kupio kartu Dalmacije.

Otparkirali smo se i izlazili iz Rijeke i uputili se putem Jadranske magistrale. Odmah na izlazu iz grada je uvala Martinšćica gdje je remont brodova. Skrenuli smo u priobalni gradić Bakar, pored kojeg se tada zatvarala koksara. Uokolo grada koji je smješten na slikovitom Bakarskom zaljevu strše široke željezne cijevi. U samom gradu su kamene kuće građene u nizu. Pored niza zgrada su strme kamena stepenice.

Prijatelj je zaželio tada da prolazimo uz obalu do Senja. Na tom putu se stalno prolazi pored nekoliko gradića na obali mora. Prolaze se Kraljevica sa frankopanskom tvrđavom, turističku meku Crikvenicu, slikoviti Novi Vinodolski i na kraju Senj, iznad kojeg ponosno stoji kula Nehaj.

Odlučili smo ući u tu tvrđavu izgrađenu u 15 stoljeću. Sa magistrale se brzo dolazi do kule. Kula je građena od velikih kamenih kocki. Zid je širok oko tri metra. Zgrada je to od tri kata. Prizemlje i prvi kat su iskorišteni za stalni izložbeni postav. Na drugom katu smješteno je 11 topova. Uskim spiralnim stepenicama može se popesti i na krov zgrade, odakle je prekrasan pogled na Kvarnerski zaljev. Na krovu je sagrađeno pet malih kulica, koje su služile kao promatračnice za stražu.

Put u Dalmaciju- Istra

Prije nekih osam godina prijatelj i ja odlučili smo se za putovanje u Dalmaciju. Na put smo krenuli autom u mjescu svibnju. Cijelim putem nas je pratilo sunčano vrijeme, a što smo više odlazili na jug to su temperature bile više. Otišli smo skroz na jug Hrvatske, do mjesta Vitaljina blizu Oštrog rta, pored granice tada sa Jugoslavijom, danas sa Crnom Gorom.

Istru smo prolazili kroz Marčanu i Labin i zatim se penjali prema tunelu Učka. Stali smo na par minuta negdje u prirodi blizu akumulacijskog jezera Čepić. Može se prošetati preko brane do druge strane jezera. Posvuida cvijeće i grmlje. Ništa posebno, ali uvijek dobro dođe stanka u prirodi.

Prije ulaska u tunel Učku stali smo do Vranjske drage. To je stjenoviti kanjon podno Učke s Istarske strane. Stjene su okomite i sive boje. usred kanjona tu i tamo strše vitki kameni stupovi. Na podu leže usitnjeni oštri kamenčići. Kanjon je dubok oko 50m, dugačak oko kilometar. Zanimljivo je slušati kako se odbija buka kamiona i autobusa koji u blizini prolaze.

Krenuli smo dalje. Platili smo 11kn za prolaz kroz tunel i uputili se za Rijeku...

Konono number one

Prošle, ili pretprošle godine u Zagrebu se održalo nekoliko koncerata afričkih grupa. Bio sam na nekima i uvijek su to bili dobri koncerti. Ali nisam bio na koncertu od kongoanske trens grupe Konono no1. Sviraju tradicionalnim instrumentima iz tih krajeva, sa područja na granici između Angole i Konga. Glazba je vrlo dinamična. Na plakatu sam vidio koji su odlični afrički muzičari bili i uzor toj grupi pa mi se već tada učinilo vrlo zanimljivom grupom. Svejedno, na koncertu nisam bio i to mi je sada žao.Ali sam zato kupio cd i to samo nekoliko dana poslije koncerta. A ove godine sam kupio i drugi album i to je sve što je ta grupa izdala do sada. Prvi cd zove se Congotronics, a drugi Live at couleur cafe, snimka sa koncerta. Jedan i drugi cd imaju iste pjesme, ali po drukčijem redosljedu. Možda veću prednost dajem cd-u snimljenog sa koncerta jer se čuje i publika u pozadini. Omot je atraktivniji i jasniji od onog sa prvog cd-a. Međutim, album Congotronics je našto duži, a i ništa manje interesantan.

Pada snijeg

Joooj, divote li, pada snijeg. ovo je prvi snijeg ove zime. Datum je šesti ožujak, dvijetisuće i osme. Vrijeme kada je počelo sniježiti je deset sati ujutro. Naaaadam se da će se i tlo zabjeliti i da će se djeca moćo grudvati vani. Samo djeca??? Svi iz Medulina, pa tako i ja. I ne samo to, ako zabijeli, nitko odavde neće spavati ovu noć. Pa tako i ja. Ajde snježe napadaj nekih dvadesetak centimetara.

Digitalni toplomjer

Čovijek sa šarenom kapicom se našao sa svojim starim prijateljem Johnyjem. Njih dvojica se jako dugo nisu vidjeli, pa su sada bili sretni što se vide. Johny je muž svoje žene i otac svojeg malog sinčića. Johny je bio malo tužan jer mu je sin od sedam mjeseci sada bolestan. A i sam Johny ima uganutu nogu pa ne smije voziti.

Sa klasičnim toplomjerom imaju muke staviti djetetu pod pazuh. Zato je na banci digao svu svoju ušteđevinu i odlučio kupiti digitalni toplomjer. I zato je otišao kod prijatelja da ga zamoli za prijevoz do grada gdje će kupiti takav jedan toplomjer. Ušli su Johny i čovijek sa šarenom kapicom u auto i krenuli u grad. Na putu u grad stalno ga je zvala supruga na mobitel. Ali i on bi svakih par sekundi zvao svoju suprugu. Vozaću s šarenom kapicom je bila malo naporna cijela ova drama oko njih dvoje.

Stigavši u grad, Johny je ušao u ljekarnu i uzeo digitalni toplomjer. Sada je već bio ponosan što je tako brižan otac prema svom djetetu. Iako su do sada uz muku uspjevali izmjeriti temperaturu malom djetetu, ovo će trajati sekundu i neće mu to morati stavljati pod pazuh. Mala stvarčica zlata vrijedi.

Vratili su se do Johnyjeve kuće u koju su obojica ušli. Johny se nekako popeo do svog stana na šufitu zgrade. Dočekala ga njegova uplakana i tužna žena, koja je u naručju držala svog bolesnog sinčića. Oči su joj crvene i pune suza. ''Tuuužna scena'' pomisli čovijek s šarenom kapicom.

Johny je smirivao svoju ženicu. pogladio je svog sinčića koji je pogledao u stranca. Mali se nasmijao kada ga je pogledao. Sada pak izgleda da su svi bolesniji od sinčića. Johny je izvukao novi toplomjer iz kutijice i stavio u uhu djetešcu. Nakon par sekundi toplomjer je pokazao 37,2. Za provjeru je ponovo stavio u uho djetetu i sada je pokazalo 37,6. Johny je bio zbunjen. ''Vratit ću ja to natrag u apoteku. Tu je račun, tu je kutijica. Prijatelju, idemo natrag u grad!''

I vozili su se tako Johny i čovijek sa šarenom kapicom natrag u grad. Ponovo su uslijedili pozivi njegove žene, ali vozaču to ovaj puta nije toliko smetalo. Već se navikao od prije. Stali su ponovo pred istom apotekom u gradu. Šepajući se prošetao Johny do ulaza u apoteku, dok mu je prijatelj ostao u autu. Johny je pola sata uporno uvjeravao prodavačicu da toplomjer ne valja. Kada su se napokon dogovorili, Johny je odlučio pola vrijednosti toplomjera zamijeniti za razne lijekove, a drugu polovicu u novcu. Iz apoteke je izašao sa vrečicom punom lijekova. Ušao je u auto i obojica se odvezli natrag do svojeg mjestašca blizu grada. ''Glupe li napravice'' pomisli Johny.

Nervozni vodoinstalater

Zna biti zanimljivo i smiješno u dućanu u kojem ja radim. Radim u prodavaonici elektro i vodoinstalacija. Mala je to obiteljska trgovina u kojemu radimo moji roditelji i ja. Dolaze ljudi kojima obično nešto sitno treba, ali i električari i vodoinstalateri koji više toga uzimaju. Danas mi je najčešća mušterija bio jedan vodoinstalater kojega poznajemo i za kojega znamo da je inaće jako nervozan. Stari brkonja kojemu su uvijek svi za nešto krivi.

Ulazio je u dućan:
- Dobar dan! pozdravim ga.
- Bok mali, ajde brzo dođi vamo, da mu j... ja njegovu! Imaš li alkaten žensku od pet četvrt! Evo je! sam ju je našao i uzeo u ruke.
Još je neke stvari gledao, još nešto uzeo i pošao do pulta: - Ajde brzo naplati mi to, žuri mi se!
- Evo sad ću! kažem ja i tipkam račun na kasi.
Platio je, zatim me pogledao značajno i počeo diktirati:
- 'Ko ti je postavio cijevi? Bosanac, Šekif! J... ga ja u dupe! A sad mi je još i mrak, a one p... tamo nemaju ni svjetla!

Izišao je. I, to je to.

U kafiću Mimoza

U Mimozi nije uopće loše. Glazba koja svira sa cd-plejera je rock and roll. Ekipica koja svakodnevno zalazi u ovaj kafić su srednjoškolski rockeri iz Pule. Svake subote se ovdje održava nekakav koncert mladih nealternativnih bendova. Ove subote je bio koncert Titos boys, a jućer, u nedjelju bio je turnir u biljaru.

Broj 1, 2 i 3 su jućer ušli u Mimozu. Pili su za šankom i uopće ih nije bilo briga za biljarsko natjecanje. Nije ih bilo briga niti za tridesetak dugokosih mladića kojima su bili okruženi. Nije ih bilo briga što prijatelj broj 3 uporno i užasno glasno preprićava o sajli na kombajnu kako može srušiti stablo. Broja 1 i 2 je malo šta tada bilo briga.

No ipak im je nešto iza šanka bilo smiješno. Smiješan im je bio konobar. Visok, vitak, faca lagano budalasta, fura se da je ozbiljan, a čim se nešto smiješno kaže neuspješno se pokušava suzdržati od smijeha. Kratka kosa podignuta je u vis gelom. Frizura podsjeća na pjetlovu krijestu. A na sebi nosi bijelu majicu s velikim natpisom Iron Maiden. Ali bez obzira, lik je vjerojatno okej. Međutim gdje je onaj rokenrol u kojem je kul biti malo podrapan, prljav, neuredan i slobodan

Cijelo to vrijeme na uho je dopirao iritantno glasan govor od prijatelja broj 3. Prijatelj koji je uvijek slušao narodnjake, zna sve o traktorima i kombajnima, voli prićati s curama bosanskim naglaskom. On je zajeban tip u kožnjaku.

Broj 1 ga više nije mogao slušati, a ne može se lika broj 3 nikako niti ušutkati. Zato je broj 1 zapjevao s brojem 3 nešto improvizirano, kratko, ali ne narodnjački. Glavna konobarica ih je ljutito pogledala i pitala ''jeste li završili''. broj 1 i 3 su prestali s pjevanjem. Pjesma je trajala kratko, nekih deset sekundi i pjesma nije bila glasna. Njih trojica su ostali za šankom i pili. Nisu pjevali i opet su slušali priće o čvrstoći kvalitetne sajle što im je pričao broj 3