Evo ga.. kolovoz. Moj mjesec.
Uskoro mi je rođendan. Uskoro je i rođendan i mom nećaku Matku. Pa je uskoro i prvi rođendan sinčiću jedne moje prijateljice sa iskrice. Nekidan je bio i rođendan sina jednog mog prijatelja iz Medulina...
Ma lavova ko u priči. Zato, svim lavovima želim: Sretan vam kolovoz :-)

Moj blog

Eto mene napokon na blogu.. nije mi se dalo tražiti papir na kojem je pisala moja lozinka. Potrudio se jučer, našao papirić i napisao lozinku. Ovo čudo prihvatilo i dozvolilo mi da pišem sastavke na blogu.

Ali, sada neću. Imam puno tema u glavi, ali sada neću ništa pisati. Možda večeras, ali sada mi se nikako ne da. Pisati ću.. o svačemu. I, bez brige, crtati ću slike u istom onom programčiću paint, kojeg sam zadnje vrijeme dosta koristio.

Kamen na cesti

Jučer poslijepodne sam bio na nekom malom putovanju. Vozio sam se brzom cestom, Istarskim Ipsilonom umjerenom brzinom od 100 do 110 kmh. Uživao sam vozeči se jer promet nije bio gust, a u autu sam slušao Afričku glazbu.

Iza mene se približavao auto, nova crna Corsa. Ja sam se polako približavao sporijem kamionu. Prvi sam prelazio kamion, a crna Corsa nešto kasnije. Međutim, ovaj u Corsi mi je počeo nervozno blendati i uključio desni žmigavac. Iz prve sam mislio da me želi zaustaviti "presretač" jer sam na kratko vozio 120 kmh, a dozvoljeno je 100. I toliko mi je nervozno mahao taj tip iz auta, da sam gledao gdje da stanem. Ovo je ipak brza cesta puna zavoja. Zaustavili smo se na parkiralištu nakon par kilometara.

Iz auta je izlazio čovijek od kojih 30 do 35 godina sa oker kratkom majicom. Ja nisam izlazio iz auta, tek sam spustio prozor na pola.
-"Šta nisi vidio kamen na cesti!?" zaderao se on na mene.
-"Koji kamen?" i izlazio sam iz auta.
-"Jooooooj" dreknuo je on.

Spustili smo se da vidimo oštećenje na njegovom autu. Vidjelo se mrljica puknute boje na blatobranu koji se na tom mjestu malo i raspukao.
-"Vidiš koje je sad to sranje. A to je glanc novi auto i sad ga vozim na rent a car."
-"Pa, dobro. Onda ćemo tužiti održavanje ceste." to sam na sreću zbilja znao.

U trenutku kad sam mu to odgovorio, čovijek je zakolutao očima i potpuno je promijenio ton. nakon što je malo gledao oštećenje na autu, nazvao je nekog svog suradnika:
-"Slušaj... ma slušaj me sad... Sad je neka faca pokupila s autom kamen koji mi je odletio u auto. Ono, oštećenje je full. Baš se vidi da ga j... U k..cu totalno. Boja je dosta izgrebana..." Pretjerao je.

Zatim je nazvao svojeg direktora i s njim pričao jednim puno ležernijim glasom. Objasnio mu je cijelu situaciju, opet me nazvao "Nekom facom" na što mu ja nisam ništa rekao, jer sam ga se što prije htio rješiti. Direktor mu je rekao neka pusti sve i da je sve okej. Ali, kad ga je upitao za razmak, onda je skužio da mu je bolje da bježi, jer i nije bio baš neki razmak da bi se izbjegla ovakva situacija. Razmijenili smo si brojeve mobitela, rekli si samo ime, ali nikakve druge podatke nije on tražio. I otišao je.

Ali, meni smeta to što često ljudi nekoga proglase direktno krivim za nešto. Ovdje ja zbilja nisam ništa bio kriv, jer niti ovaj kamen nije bio veliki da sam ga lako mogao vidjeti, a na brzim cestama se jako često gleda u retrovizor. I na kraju krajeva, Šta on ima raditi iza mene 5 do 6 metara s autom koji je novi i kojega "jako" čuva?

Mjesec gladi

U jednom glupom djelu grada, u bezveznom lokalu, za još bezveznijim šankom prićao je Mladen sa krupnim konobarem o hrani. Prićali su o konjskom mesu koje su Mladenovi roditelji kupili u jednoj konjušnici. Tada su nabavili dosta mesa i Mladen je pripovjedao o tome kako je uživao to jesti. Ali i o tome da su svo meso pojeli i da su ostali bez. Ukratko, to je to o čemu se radi u ovom tekstu, a razgovor je tekao ovako:

-"Mi smo kupili pun k... mesa kod Radeta. Znaš njega?" pitao ga je Mladen koji je bio udaljen od šanka pola metra, stajao je raskoračanim stavom i stalno se njihao. U lijevoj ruci držao je upaljenu cigaretu. S desnom rukom je mahao s kažiprstom dok je govorio davajući tako prići još veči značaj.
-"Ma znam ja Radeta, kako ne..." lagao je konobar, jer uopće nije iz mjesta odakle je Mladen, ali i bolje da je lagao. Ovako je izbjegnuto otkrivanje tko je taj Rade, što bi vjerojatno dosta trajalo.

-"Mi smo jeli to meso svaki drugi dan..." ovo je rekao dosta povišenim tonom. Ufurao se Mladen.
Konobar ga je potom priupitao -"A da, imate li još tog konjskog mesa?..."
-"Vraga imamo. Nemamo. Sve smo pojili. Več trideset dan' nisam jeo konjsko meso..."
Konobar se iz prva grohotno nasmijao, ali kasnije ga je u čudu pogledao -"Hmm..."
-"Da, da. Trideset dan' nisma jeo konjsko meso..." zaderao se Mladen dok je mahao glavom.
-"Si bio onda gladan?" priupita ga u čudu konobar, pitajući se zašto je Mladenu to bitno.
Onda je Mladen pun sigurnosti rekao: -"Trideset pet dana nisam ništa jeo!"

Hehe, ja i iskrica

Na iskrici se ovih dana dopisujem samo sa nekoliko osoba. Ma, na kraju, krajeva, samo sa jednom, ostale su usputne. To obično bude ovako: sa curama kojima bih se lijepo počeo dopisivati, trajalo bi nekoliko dana ili mjesec, pa bi najednom odlepršale. A i 'ko zna, neke se jave i nakon dugo vremena, pa mi tek tada postaju još draže. I sve je to nekako normalno i ne bih uopče o svemu ovome pisao da se nisam dopisivao sa nekom, rekao bih sa osobom koja nije na ništa spremna. 'Ajmo tako reči.

Od početka je lijepo počela spika, ali pod starim nickom kojeg je izbrisala. A izbrisala ga je zbog nesretnog slučaja, jer ju je prepoznao preko iskrice jedan poznanik i davao je adrese drugima. Kada je izmijenila nick, ona mi se javila pod novim nazivom. Kasnije me je pitala da li bi bilo pametno da se nađe sa nekim s kojim se dopisuje tek pet dana. Izgledalo mi je prebrzo za to i ja joj to nisam preporučio. Rekla mi je da sam pametan :))). I, pretpostavljam da me je poslušala.

Ali, jednom prilikom je rekla da su joj poznanici rekli da ima mladu očuvanu kožu, jer se ne izlaže pretjerano suncu. I ja sam u zafrkanciji rekao kako ja pričam sada sa ljepoticom. Ona mi je oštro odgovorila -"Ja nisam ljepotica!". Nakon nekoliko dana sam je upitao kako to misli da ona nije ljepotica. Kao odgovor poslala mi je njezinu fotografiju. Pogledao sam- Možda nije miss, ali meni je zgodna. Poslala mi je i drugu fotografiju na kojoj sam trebao vidjeti o čemu se tu radi. Nisam vidio i opet sam pohvalio njezin izgled.

I sada mi najedanputa uopće ne piše. Več par dana. Samo zato jer sam ju pohvalio da je ljepotica? A poslala mi je dvije fotke i ja bih sada mogao svakome slati i tako je ugurati u još veče sra.. . Ali, NEMA ŠANSE! Nisam ja uopće ljut što mi se ne javlja, nego, nije mi jasno. Pa, uvalila se več par puta... Svejedno, ostala mi je ipak u lijepom sječanju i ja ju ovim putem, ako ikada pročita, pozdravljam. (I ime i nick ostavljam u tajnosti!)

Borac za prava na Medulinskim cestama

Ovih dana, na ulici gdje ja živim radnici kopaju nekakav kanal. Pošto je pola širine ceste u kanalu, postavljeni su semafori za propuštanje prometa u jednom pravcu. Iako, meni osobno ovi radovi ne smetaju, mogu razumijeti ovdašnje ljude koji negoduju, jer se radovi odvijaju početkom ljetne sezone. Ipak, večina vozača je pristojnih, koji čekaju da se upali zeleno svjetlo na semaforu.

Ali se svako toliko desi da se jedan među kolonom sjeti da bi trebalo svih obići i proći crveni semafor. Trubljenja su, dakako česta pojava. Međutim, samo jedan od vozača se sjetio da bi se trebalo derati na te proklete radnike. Derao se naš legendarni majstor od vode, brko nervozni. Ovaj put se ufurao u ulogu "Borca za prava na Medulinskim cestama".

Brkonja je stao u koloni od desetak auta i kao i ostali čekao da se dozvoli prolaz. Međutim, on je odlučio izići iz auta i pokazati svoj autoritet i prema radnicima i prema nama Medulincima. Ljutito je gledao i, valjda nije nikako mogao prihvatiti da se sve ovo zbiva pred njegovim očima. Poćeo se derati:
- "Halo! Haaalo! Hej, saaamo jedna ulica je otvorena u cijelom Medulinu, samo jedna... Saaamo jedna! I ta je raskopana. Ma vi ste ljudi divljaci, hej! Ma, vi niste normalni..."

Upalilo se zeleno i nekoliko vozača je počelo trubiti. Ušao je u auto i krenuo. Ali se zaustavio pred jednim radnikom na cesti. Radnik je stajao ukočen. Do njega su dolazila još dva radnika. I oni su stajali ukočeno do prvoga. Svi su bili ukočeni, osim brka.
- "Znate šta, ovo nije normalno. Ništa ovo ne valja, niiišta..."
- "Tuu- tu tu, tu tu..." svi odreda trubili.

Brko ih je sve ljuto pogledao i radnike i vozače... i, ipak je odustao, vozio je dalje. Radnici su krenuli da dalje obavljaju svoj posao.

Mladenov razgovor na mobitelu

Kad sam več spomenuo Mladena, ja bih ipak najradije počeo pisati o dogodovštinama sa njim. Uvijek mi je zanimljivo pisati o njemu nakon što budem s njim cijelu večer vani.

Izašli smo iz auta i izvukli pizze koje smo uzeli u pizzeriji u gradu. Svako je imao svoju pizzu- dvije Mexicane, a moja je bila Rustika. Mladen je odmah pitao da li ćemo se svi skupa podjeliti. On je htio trećinu Borjanove iste pizze i trećinu moje. Ali, moja je imala jaje, pa je ipak i on odustao od te ideje.

Nakon što smo pojeli pizze, Mladen se sjetio da nazove svog poslodavca Elia. Pozvao ga je na mobitel i to je izgledalo upravo ovako: Mobitel na rasklapanje je rasklopio i istipkao broj. Kad je istipkao, čekajućei da se ovaj javi, okrenuo je mobitel naopako, dok je zglob bio sada cijelo vrijeme u neprirodnom položaju. Kad se ovaj javio, Mladen je sklopio mobitel i opet ga okrenuo naopačke sa isto onakvim položajem zgloba. I počeli pričati:

Elio -"Da, halo.."
Mladen -"Halo kompa, di si kompa
E -"Evo tu sam kompa, šta se radi?
M -"Tu sam vani sa prijateljima, kompa. Kad ćemo srediti onu trstiku?"
E -"Kad hočeš kompa.."
M -"Može sutra , kompa?"
E -"Može kompa, kako ne bi moglo..."
M -"Nema problema kompa. Znači, sutra u dva dolazim kod tebe?"
E -"Može kompa, kad ti hočeš , kompa..."
M -"Reci mi kompa, kad ćeš platiti, kompa?"
E -"..."
M -"Halo. Pitam te kad ćeš platiti, kompa?"
E -"Hej kompa ja te ne čujem dobro..."
M -"Halo, kompa, halo. Pitao sam te kada će moi doći novac?"
E -"Hej kompa, oprosti. Gubi mi se signal. Ajd' bok!"

Lipanj 2008

Eto mene naaapokon da nastavim sa objavljivanjima svojih sastavaka na blogu. Nisam tako dugo pisao jer sam se uvalio u iskricu. Tamo se može pričati najedanput sa puno osoba, a na tebi je da izabereš da li ti se ta osoba dopada za dopisivanje ili ne. Ma bilo je tu svega i svačega, a ja sam u svemu, ali baš u svemu tome nalazio zabavu i uživao sam. Nisam se odjavio od iskrice, ali sam ipak se odlučio odmoriti malo od silnog dopisivanja.

Bilo mi je zanimljivo u ovih par mjeseci od kada nisam ništa pisao na blogu. A pogotovo u ovom mjesecu lipnju. Često sam izlazio sa Mladenom, pa ću pričati i dogodovštine sa njim. Na mojoj ulici kopaju nekakav kanal, pa su vozači nervozni. Bio je Croatian Rockabilly festival u Medulinu. Na kraju i ta iskrica, gdje sam upoznao nekoliko vrlo zanimljivih osoba. Tako, zanimljivo mi je bilo zadnjih par dana ili mjeseci. Jupiiiii, u toku je i nogometno prvenstvo- MA LUDILO!

Na netu je Iskrica
Evo i ja sam se napokon učlanio u Iskricu. Učlanio sam se prije otprilike dva tjedna i tada sam bio prilično znatiželjan. Očekivao sam svašta, zanimljiva dopisivanja, malo iritiranja od onog s kime se dopisujem, malo zafrkancije... Ali u prve dane ništa od toga mi se nije dogodilo. Svakome kome bih se javio za dopisivanje me praktički izbjegavao. Nekima sam pokušao odmah iz prve izvaljivati nekakve zafrkancije, ali odgovora skoro da ne bih dobio. Česta su bila vrlo kratka dopisivanja. Sve se svodilo na ono: -bok!, -čao!, -šta ima?, -ah evo... -bok!
Niti dva dana nije prošlo, a ja sam već bio odustao od dopisivanja na Iskrici. Prešao sam na brzi razgovor u sobi za Chat. A tu je tek vrhunac glupavog ili nikakvog razgovora. Odmah prvi dan sam pisao dosta svakome. Ali već nakon pet minuta nisam više imao pojma što da napišem. Teško da itko zna s kime tamo razgovara. Osječao sam se kao među puno brbljivih srednjoškolaca. U ovoj sobi bio sam totalno izgubljen. I tako sam i od čatanja ubrzo odustao.
Prijatelj mi je pokazao kako se zapravo pronalazi osobu za dopisivanje na Iskrici. I kada sam ga poslušao, sve je krenulo na bolje. Najmanje pretažujem profile iz iste županije odakle sam ja. Najpričljivije su Dalmatinke, ali i u ostalim krajevima sam počinjao nalaziti cure za dulji razgovor. Iznenadilo me kakvih sve dobrih ljudi ima na Iskrici. Čak smo se ja i neka Dalmatinka odmah u startu sa dopisivanjem posvadili, da bi mi i dan danas ista bila najzanimljivija za dopisivanje.
Nadam se da ću jednog dana i posjetiti neku curu s kojom se dopisujem. Mnoge cure se čude da im pišem iz tako daleke Istre. No, mene nije briga koliko ću morati putovati da upoznam tu curu. Možda najviše zato jer je proljeće, a to je doba kada ja svake godine krenem na neko putovanje. Do tada ću ipak biti strpljiv i uživati u sve boljem dopisivanju sa fenomenalnim ljudima

Put u Dalmaciju- Krka

Iz Šibenika smo se vozili cestom za Drniš prema nacionalnom parku Krka. Nakon malo uspinjanja prolazi se krševitom ravnicom, gdje smo prolazili pored nekoliko ovčara i puno njihovih ovaca. Ovdje sunce obasjava područje svom svojom silinom, ne vidjevši načina gdje bi se čovijek mogao skloniti od te vrućine.

Nakon desetak kilometara, stigosmo do ulaza u nacionalni park. Tamo smo se parkirali da kupimo kartu. Ljubazna sradovjećna žena nam ju je prodala, nakon čega smo se autom uputili u taj nacionalni park. I najedanput smo se našli među bujnim šumskim zelenolom. Cestom smo se strmo spuštali u kotlinu gdje se nalaze slapovi Krke. I napokon smo parkirali auto.

Pješke smo otišli do lučice parka, gdje su stajala dva bijela brodića. Prvi je ubrzo otišao krcat turistima, a naš drugi polazi tek za pola sata. Boro i ja smo se prošetali okolo u blizini. Kako je vegetacija bogata, tako ima i pono životinja koje se skrivaju u ovom bujnom zelenilu. Svakakvih se tu čuje glasanja od tih malih životinjica, a tu je bilo i ptica, žaba, guštera, vretenaca i razno raznih zanimljivih insekata.

Na našu žalost, morali smo se izvući iz šume i ukrcati zajedno sa posjetiteljima u brodić. Osim nas dva momka, bilo je tu nekih starijih stranaca i malo mlađa ekipica Zagrebčana. Brod je upalio svoj elektrićni pogon i za čas se otisnuo sa obale. Sporo je plovio i nikako da se izvućemo iz zaljeva sa lućicom. No, kad smo napokon prošli taj prvi zaljev, dočekalo nas je pravo iznenađenje.

Putujuči ovim nečujnim brodićem, sporo smo se kretali po mirnoj vodi podno kanjona. Voda je bila toliko mirna da je izgledala poput kakvog ogromnog ogledala. Sa strane je virio močvarni šaš, koji se također zrcalio na toj vodi. I mi sada nismo htjeli pričati jedan sa drugim, uživali smo u mirnoći i tišini koju nam pružaju jezero i ljudi u brodiću. Najedanput se oglasila iritantna zvonjava mobitela. I taj Zagrebčanin od kojih trideset godina se javio, pa pričao i pričao... Uff, svi su se na brodu počeli buniti u sebi. Ipak su tada mobiteli tek ulazili u modu.

S brodićem smo doplovili do otočića Visovac. Na tom otoku dominirala je samostan građen, barem ja mislim, u renesansnom razdoblju. Unutra su odmah ušli svi ljudi sa broda, a nas dva smo ostali vani i uživali dalje u mirnoći. Kapetan brodića ja došao kod nas pričati s nama. To može, pomislih u sebi. Taj čovijek: Bla, bla bla, Boro: bla, bla, bla, ja nešto manje: bla i tako smo naučili da se u samostanu nalaze mnoga vrijedna umjetnička djela. Neka su, mi ne ulazimo. Ali ulazimo u brodić.

Vozimo se natrag, već svi omalo i umorni od razgledavanja. Dosta sve to skupa traje. Neka traje, pomišljam si u sebi, ovako je bolje. Kako smo se vračali lućici, tako smo imali pogled na nekakav ne toliko visoki dimnjak iz šibenske industrijske zone. Iz dimnjaka je šikljao tamno sivi dim. Kakva nam se to pak slika stvorila sa ovog nacinalnog parka?

Put u Dalmaciju- Šibenik

U Šibeniku smo se ipak parkirali i prošetali po starome gradu. Uličice vijugaju između kamenih kuća i okolnih stmih stepenica. Kuće otkrivaju prolaze u atrij sa malo zelenila. Dosta ljudi se šetalo ulicama. Bilo je i mnogo mladih ljudi. Sve u svemu, bilo nam je ugodno šetati se tim uličicama.

Naposlijetku smo stigli i do katedrale svetog Jakova. Katedrala je građena od čistog bijelog kamena u 16 stoljeću. Podno krova zgrade isklesane su stotine glava ljudi. SVaka od njih gleda u nekom pravcu, pa bilo gdje da jesi blizu te katedrale, jedan pogled od tih figura je okrenut orema tebi.

Na koncu smo otišli i do obale mora. Iako luka nije toliko velika i prometna, more je u luci užasno prljavo. Boja mora je svakakva samo ne plave boje. Od luke prema jugu, pored lučice lučke kapetanije, imali smo pogled na veliku tvornicu aluminija. S autom se može prolaziti pored te industrijske zone, koja na kraju i nije toliko velika. otprilike je kao pulski Uljanik.

I tako smo s autom izišli iz Šibenika i uputili se prema nacionalnom parku Krka...

Put u D.- Ravni kotari

Prijatelj i ja smo prespavali u autu. U zadnjem djelu Berlingo-a je bilo dovoljno mjesta da obojica spavamo na leđa i uspravljeni. Kako sam parkirao auto u rikvec, prvo što sam vidio vani je more. Bili smo na šljunćanoj obali koja nije strma. Auto se nalazio u malenoj borovoj šumici. Neki čovijek je u blizini nešto vadio iz mora.

U moru smo se umili i krenuli dalje na put prema jugoistoku. Na retrovizoru sam gledao kako se udaljavamo od te šumice. Ali smo prolazili pored grmlja brnista u cvatu. Prekrasno žutilo od cvjeća pratilo nas na putu kroz Ravne kotare.

Prvo smo skrenuli za Biograd na Moru. Moderniji gradić kojem na obali dominira marina za jahte. Dalje smo prolazili pored Vranskog jezera, a odmah nakon toga prolazili smo pored prekrasnog malog mjesta Drage, koji se smjestio u razgranatoj uvali mora. Ubrzo smo prolazili i raskrižje za mjesto Tisno i gradić na otoku Murter. Nisam skrenuo vidjeti... sad mi je žao.
No, uskoro smo stigli autom do gradića Vodice. Nismo stali autom da se prošetamo, već smo se provozali i to par đira po vodičkim ulićicama. Još je bilo rano ujutro pa nije bilo puno ljudi na ulicama. Ali ulićice su popločene starim bijelim kamenim pločama, za razliku od pulskih sivih ploča. Sve su stare kuće građene od kamena, koje odmah izgledaju čvršće i monumentalnije. A kada smo izlazili s autom iz centra gradića, ugledali smo fino uređeni park. park je travnati, sa puno šarenog cvjeća.
Izašavši iz ovog lijepog gradića prolazili smo most na rijeci Krka, iza kojeg se ulazi u grad Šibenik...

Slovenske vinjete

Od prvog srpnja Slovenija uvodi obaveznu uporabu vinjeta, ako se koriste njihove autoceste ili brze ceste. To znaći da se na njihovim autocestama nećemo više morati zaustavljati pred naplatnim kućicama, čime će se povečati prohodnost vozia kroz tu zemlju. Pogotovo u ljetnim mjesecima. Ali i znamo da se u Sloveniji nisu baš gradile autoceste do hrvatskih granica. Nema autoceste između Maribora i gp Macelj. Isto tako nije izgrađena autocesta od Postojne prema Rijeci, kao i brza cesta od Kopra prema Istarskom Ipsilonu.

Ali, vinjeta je za najveći broj naših ljudi jednostavno preskupa. Nude na prodaju polugodišnju vinjetu za 35 eura i godišnju za 55 eura. Za veliki broj naših građana, Sloveniju prolaze da bi se vozili dalje prema ostalim zapadnoevropskim zamljama. Takvima, kao i meni, nije potrebna nekakva polugodišnja vinjeta koja košta otprilike 250 kuna. No i kazne su ogromne. Ako se ne posjeduje vinjeta na autocestama, riskira se kažnjavanje od 1800 eura, kako sam čuo na radiju. Dakle, ja najvjerojatnije do Austrije se neću koristiti njihovim autocestama, barem dok se ne uvedu desetodnevne vinjete. Jer, siguran sam da će ih uskoro morati uvesti.

Evo nekoliko primjera koje sam pročitao na internetu koliko za koju zemlju koštaju vinjete, za osobna vozila:

SLO- godišnja 55 euro- 400 kuna // polugod. 35 euro- 260 kuna

ŠVI- godišnja 25 euro- 180 kuna // nema!

ČEŠ- godišnja 40 euro- 280 kuna // sedmodn. 8,5 euro- 60 kuna

SLK- godišnja 35 euro- 240 kuna // sedmodn. 4,5 euro- 30 kuna

AUS- godišnja 75 euro- 540 kuna // desetodn. 7,5 euro- 50 kuna

MAĐ- godišnja 145 euro- 1050 kuna // četiri d. 4,5 euro- 30 kuna

BUG (za sve ceste!)- godišnja 35 euro- 250 kuna // sedmodn. 5 euro- 40 kuna

RUM (za sve ceste!)- godišnja 28 euro- 200 kuna // sedmodn. 3 euro- 20 kuna

Ajme, sriće do neba

Ma ne da sam bolje volje, nego već letim. U dučanu sam, a ćim mi uđe kupac ja mu doletim. I on je veseliji kad me vidi. Iako je taj kupac deblji neki tip, buco, starkelja, zamisli letio je. I sada smo skupa letjeli po dučanu. Zabava je kratko trajala, ali doživljaj je, onaj pravi. Ovo se ne smi zaboravit. Ojj veselja li, kosa mi pleše na glavi. Ma ludilo.

A onda sam izišao vanka, dobro malo je oblačno i 'ladno. Eh to vrime i hladnoča. Odmah se meni vrača moja nervoza. Ali uto je doletio gospodin skakavac sa ogromnim desnim okom. Spodoba jedna. Malo sam se pripa, htia sam pobić, ali opet, pogled tog skakavca bio je nekako umiljat. Ma i skakavac je bio fin. Ništa streašnoga nije radio, samo me gledao. Gledao sam i ja njega. Te prve dvije minute što smo se promatrali jedan drugoga, sve smo si više svidjeli jedan drugom. Htio sam mu postati prijatelj, ali to nisam postao. Nakon nekih šest minuti on je nešto rekao. Nešto kao: Gksiukjdfhne. Ja ga ništa nisam razumia i tako nikada nismo postali prijatelji. A on je to htio. Htio ili ne htio svejedno je meni. On je sada išao u detektive, pa govori da će uskoro postati prometni stručnjak. Ma neka mu je. Ja mu želim svu sriću.

A evo, baš prije kojih petnaest minuta ušao je u dučan crni dabar sa dva kofera. Pitam ja njega, "Dobro dabre, ja vidim da si ti jedna ovako dobročudna osoba i imaš dosta životinjskog iskustva ali molim te reci mi što je to po tebi stvarnost". Dabar se malo zamislio i pogledao po dučanu, mislio sam si već, ah super, nešto će i da kupi. Ali on nije ništa kupio. Dabar ko dabar. Dobar je on, ali malo voli zajebavati ljude okolo.Krenuli smo skupa do kancelarije i ja sam ga ponovo pitao,"Dabre, što je to stvarnost". On mi je odgovorio "Mi, mi smo stvarnot, ali sad dosta o stvarnosti, ajmo mi letit".

I letjeli smo vanka po ovom prohladnom vremenu do centra grada, pridružio nam se i leteći skakavac. Ajme, oho eto i onog čovika iz dučana i on je pošao letit s nama. Svi smo letjeli. Ljudi, kakva srića je to bila.

Prodavaći automobila

Sjećam se prije dvije godine da sam često išao u auto salone po Puli. Zanimao sam se da malo vidim kakvi su novi auti. Mislio sam obići dvije- tri prodavaonice automobila. No, kada sam vidio kako znaju biti blesavi prodavaći, obilaženje po autosalonima mi je tada postala strast. Skoro da sam u svim pulskim autosalonima bio. Bio sam i u nekoliko Zagrebačkih. Tako da danas imam štošta pisat o tome.

Prvi salon u koji sam ušao je Toyotin. Zapravo došao sam van radnog vremena, ali me prodavać pustio unutra. Kod tog čovijeka nemam što lošega za napisati. Ali tu je bila i neka cura koja mi je dopustila da uđem u auto. Ja sam sjeo, okej, udoban, lijepi auto, kao što sam očekivao. Ipak mi je cura bila zanimljivija od auta. Ali onda je ova počela -kožni volan, dugme za pokretanje motora, dugme za klimu, radio s ovakvim osvjetljenjem... I tako, pokazala mi je sve ono što me najmanje zanimalo, ali neka, takav joj je posao.

Zapravo, drugom prilikom ću pisati o prodavaćima u autosalonima. Predugo bi to bilo.

Najava konceta na Jarunu

Danas sam na internetu otvorio stranicu Jutarnjeg lista. Htio sam pročitati vijesti, ali ništa od toga. Na toj stranici mi je za oko zapela najava festivala u Zagrebu. Festival se naziva Vip INmusic Festival. Traje dva dana i održavati će se u mjesecu lipnju. Lokacija je Jarun, a grupe i izvođaći koji će nastupati su vrlo interesantne. No, meni je najinteresantniji, do sada totalna nepoznanica, izvođać Seun Kuti, frontman ansambla Egypt '80.

Odmah sam otvorio stranicu da pročitam nešto o tom pjevaću. On je najmlađi sin od legendarnog nigerijskog afrobeat izvođaća Fela Kutija. Dok mu je otac bio živ, Seun je svirao u tom istom ansamblu. U tom ansamblu je počeo svirati sa svojih devet godina. Danas glazbu koju svira slijedi oćev stil. Piše također da je grupa Egypt '80 je jednako energična kao u Felino doba. Ujedno, danas je toliko popularan da je to glavni izvođać ovog festivala.

Cijena ulaznice za jedan dan je 350 kuna. Na dan festivala, navodno će koštati 450 kuna. Karte u Puli se mogu kupiti u Vip centru na obali. Bez obzira na cijenu ja sigurno idem. Skroz me zanima Seun Kuti and Egypt '80. Također me zanimaju dvoje izvođaća Amadou et Miriam, od kojih imam neke albume i mogu reći da su odlični. Ma sve me zanima...

Sudar automobila

Prije nekoliko godina sam se sudario sa autom. Ja sam bio na glavnoj cesti kojom sam se strmo spuštao prema centru sela u kojem živim. Casta je bila mokra, a vrijeme je tada bilo hladno. Najedanput se ispred mene stvorio auto koji je skretao sa neke uličice na kojoj je zabranjen promet i tako mi je spriječio prolaz cijelom svojom dužinom auta. Tako je došlo do sudara.

Obojica smo istovremeno izišli iz svojih vozila koja smo maknuli sa ceste. Bio je to zapravo mali sudar sa nevelikim štetama na oba auta. Tip koji je izišao sa svojeg auta je sredovječni čovijek koji nosi cvikere. Nekakav uredski tip.

Čim mi je prišao rekao mi je -Ah, ti si kriv!-
Reakcija me je totalno iznenadila -Pa ovo je glavna cesta, vi ste mi prišli sa lijeve strane i još k' tome cesta je zabranjena za promet.-
Tip me sada pogledao i rekao -Znači, pravilo desnog. A šta nije ova cesta dozvojljena samo u suprotnom pravcu?- To nije bilo točno.

Tip je uzeo mobitel u ruke i rekao da će nazvati policiju da to oni riješe. Složio sam se, iako nisam bio baš sretan sa tom idejom. Znao sam da ćemo ih čekati cijeli dan. Dobro, oni su to sve rješili i na kraju je sve bilo u redu, tip je štetu platio od osiguranja. Čak sam kasnije shvatio da mi se itekako isplatilo što je došla policija, jer u dogovore se nitko ne može pouzdati.

Sve sam vam ovo isprićao jer se baš jućer jedan moj prijatelj sudario sa autom. Ujutro se sudario u gradu i sve do navećer nije došao doma. Morao je čekati policiju, dati izvještaj, auto odvesti na servis gdje su mu procijenili štetu. Ne znam što je sve tada doživio jer se još nismo ni vidjeli ni čuli. Jedva čekam.

Put u D.- okolica Zadra

Bio je to topao svibanjski dan kada smo se odlučili otisnuti sa mora i pobjeći na svježi planinski zrak. Htjeli smo doputovati do Plitvičkih jezera, ali smo stavši u selo Jošani, blizu Udbine odustali od jezera. U jednom restoranu u selu na Ličkoj magistrali stali smo ručati. Hrana je bila dobra, ali pomfrit odličan. U stvari, nikada u životu nisam jeo tako dobar krumpir.

Nakon ručka, vraćali smo se natrag na Ravne kotare. Prolazili smo Krbavsko polje, strmo se spuštali sa prijevoja na Velebitu i gledali na kanjon rijeke Zrmanje. Spustivši se niz Velebita stiže se do Masleničkog mosta. Kada ga se prolazi, zbog visokih betonskih ograda, ne vidi se Masleničko ždrilo. Nakon Masleničkog mosta cesta zavija uz obalu Novigradskog mora, gdje se uvijek može vidjeti puno ribarskih čamčića. Spustili smo se na Ravne kotare i skrenuli za maleni gradić Nin.

Nin je sagrađen blizu nekakve malene lagune. Ulice u gradu su bile raskopane zbog arheoloških istraživanja. Mjesni svečenik, kao slučajni prolaznik, objašnjavao nam je o antičkoj povijesti ovog gradića, ali mi ga nismo skoro ništa razumijeli. Radije smo išli sami potražiti crkvu svetog Križa.

Iznenadio sam se kakva je to malena crkvica. Fasada je okrečena bijelim vapnom, a jedini stalni stanovnici ove crkvice su lastavice. One su ovdje napravile sebi gnijezda. Blizu crkvice je kip biskupa Grgura Ninskog. Od tri kipa koliko ih se nalazi u Hrvatskoj ovaj je najmanji. Ali je u Ninu!

Iz Nina smo se uputili na otok Vir. Taj otok je sramotni primjer nelegalne izgradnje velikih stambenih zgrada. Taj otok se nekako najbrže uništavao u Hrvatskoj. Danas ni taj otok nije nikakav izuzetak. Posvuda ima takvih zgrada i naselja.

Put u Dalmaciju- Zadar

Drugi dan nismo krenuli dalje na put prema jugu. Ostali smo u Zadru. Htjeli smo malo istražiti ovaj grad. Grad je to sa bogatom poviješću. Bio je glavni grad kraljevine Dalmacije, sve do raspada Austrougarske. U tom gradu otvoreno je prvo Hrvatsko sveučilište. Ali to je i grad u kojemu su se odvijale mnoge ratne akcije i razaranja kroz povijest.

Autom smo ulazili glavnom avenijom koja vodi sa sjevera ravno u centar grada. Prolaze se moderna naselja koja su dosta logičnije građena od onih u Puli. Prolazili smo i Lungomare, usku cestu uz obalu mora. Ipak je lijepša pulska razvedenija obala na Lungomareu.

Cesta u staru jezgru grada vodi preko mosta, jer se stari grad nalazi na poluotoku. odmah nakon što smo prošli most, sporo prolazimo pokraj prometne trajektne luke. Dosta je prometna jer na moru blizu Zadra se nalazi puno otoka i otočića. zatim ulazimo u staru jezgru grada prolazeći kroz kameni otvor zida koji okružuje grad. Cesta vodi u širem luku do parkirališta pokraj crkve svetog Donata.

Pokraj ove velebne zgrade izgrađene u ranom srednjem vijeku su arheološke iskopine. Glavno gradsko šetalište vodi od ove crkve dalje prema istoku. Šetalište se dalje od crkve sužava, a završava do nekakvog parka. Tada su, a možda i sada ulice u centru grada popločene starim sjajno bijelim kamenim pločama.

Put u Dalmaciju- Lika

Skrenuli smo na vijugavu i strmu cestu iz Senja i uspinjali se prema prijevoju Vratnik. Tom cestom smo se udaljavali od obale Jadranskog mora. Par kilometara prije samog prijevoja prolazili smo stalne serpentinske zavoje. Cesta je obložena novim slojem asfalta, jer je tjekom rata ova cesta bila jedina prohodna iz Zagreba prema Dalmaciji. Znavši da je sa Vratnika lijepi pogled na Podvelebitski kanal, zastali smo na pet minuta. Sa Vratnika se vide stjenoviti otoci koji su razbacani po kristalno plavom moru. Nekad, kasnije, sam saznao da je veće iznenađenje ako se dolazi sa sjeverne strane do ovog prijevoja.

Iza Vratnika ulazili smo u Liku. Prolazili smo prostranstva zelenih šuma i plodnih polja, za razliku od golih stijenja koja smo prolazili pored Jadranske obale. Ljudi se nakon Domovinskog rata teško vraćaju u ove krajeve, pa su mnoge kuće pored kojih smo prolazili srušene i napuštene. Još je sablasniji prizor kada se vide ustaški i četnički grafiti koji su ispisani po tim ruševinama.

Na samom ulazu u Gospič, pored mosta na nekakvoj rječici je obnovljeno naselje koje izgleda super. Ali ćim smo počeli ulaziti u razrušeni centar grada izgubili smo volju za stajanje u ovoj žalosti. Malo smo se plašili i ljudi , jer ne znam kako bi se ponijeli prema nama kad znaju da je Istra bila pošteđena od rata. Nismo stajali, nastavili smo vožnju.

Cesta iz Gospiča ravno vodi za Karlobag, ali mi smo skrenuli na cestu prema Gračacu. To raskrižje je široko, sa nešto otočića koje se obilaze. Ali koji se mora obilaziti sa koje strane, mogli smo samo nagađati, jer prometnih znakova nije bilo. Cesta je dalje ravna, naselja su rjetka. Ali se prolazi kroz golemo prostranstvo šume. Prema jugu se gleda na Velebit, a prema zapadu, ravno, gleda se na sniježnu planinu Dinara.

Stigosmo u Gračac odakle skrećemo na jug prema Zadru. Pada mrak pa se odlučujemo na to da prespavamo u autu negdje blizu Zadra. Parkirali smo se na parkiralištu na Jadranskoj magistrali. Bilo je to na putu između Bribira i Sukošnja. Par metara smo bili parkirani pored morskog plićaka, u malenoj borovoj šumici.

Put u Dalmaciju- Kvarner

Parkirali smo se na obali pored luke. Neki mali rom nam je pomagao u manevriranju parkiranja i zato je zaslužio par kuna koje smo mu dali. Jedino zašto smo stali u Rijeku je da nabavimo sve ono što bi nam moglo zatrebati na ovom putovanju. Ja sam kupio kartu Dalmacije.

Otparkirali smo se i izlazili iz Rijeke i uputili se putem Jadranske magistrale. Odmah na izlazu iz grada je uvala Martinšćica gdje je remont brodova. Skrenuli smo u priobalni gradić Bakar, pored kojeg se tada zatvarala koksara. Uokolo grada koji je smješten na slikovitom Bakarskom zaljevu strše široke željezne cijevi. U samom gradu su kamene kuće građene u nizu. Pored niza zgrada su strme kamena stepenice.

Prijatelj je zaželio tada da prolazimo uz obalu do Senja. Na tom putu se stalno prolazi pored nekoliko gradića na obali mora. Prolaze se Kraljevica sa frankopanskom tvrđavom, turističku meku Crikvenicu, slikoviti Novi Vinodolski i na kraju Senj, iznad kojeg ponosno stoji kula Nehaj.

Odlučili smo ući u tu tvrđavu izgrađenu u 15 stoljeću. Sa magistrale se brzo dolazi do kule. Kula je građena od velikih kamenih kocki. Zid je širok oko tri metra. Zgrada je to od tri kata. Prizemlje i prvi kat su iskorišteni za stalni izložbeni postav. Na drugom katu smješteno je 11 topova. Uskim spiralnim stepenicama može se popesti i na krov zgrade, odakle je prekrasan pogled na Kvarnerski zaljev. Na krovu je sagrađeno pet malih kulica, koje su služile kao promatračnice za stražu.

Put u Dalmaciju- Istra

Prije nekih osam godina prijatelj i ja odlučili smo se za putovanje u Dalmaciju. Na put smo krenuli autom u mjescu svibnju. Cijelim putem nas je pratilo sunčano vrijeme, a što smo više odlazili na jug to su temperature bile više. Otišli smo skroz na jug Hrvatske, do mjesta Vitaljina blizu Oštrog rta, pored granice tada sa Jugoslavijom, danas sa Crnom Gorom.

Istru smo prolazili kroz Marčanu i Labin i zatim se penjali prema tunelu Učka. Stali smo na par minuta negdje u prirodi blizu akumulacijskog jezera Čepić. Može se prošetati preko brane do druge strane jezera. Posvuida cvijeće i grmlje. Ništa posebno, ali uvijek dobro dođe stanka u prirodi.

Prije ulaska u tunel Učku stali smo do Vranjske drage. To je stjenoviti kanjon podno Učke s Istarske strane. Stjene su okomite i sive boje. usred kanjona tu i tamo strše vitki kameni stupovi. Na podu leže usitnjeni oštri kamenčići. Kanjon je dubok oko 50m, dugačak oko kilometar. Zanimljivo je slušati kako se odbija buka kamiona i autobusa koji u blizini prolaze.

Krenuli smo dalje. Platili smo 11kn za prolaz kroz tunel i uputili se za Rijeku...

Konono number one

Prošle, ili pretprošle godine u Zagrebu se održalo nekoliko koncerata afričkih grupa. Bio sam na nekima i uvijek su to bili dobri koncerti. Ali nisam bio na koncertu od kongoanske trens grupe Konono no1. Sviraju tradicionalnim instrumentima iz tih krajeva, sa područja na granici između Angole i Konga. Glazba je vrlo dinamična. Na plakatu sam vidio koji su odlični afrički muzičari bili i uzor toj grupi pa mi se već tada učinilo vrlo zanimljivom grupom. Svejedno, na koncertu nisam bio i to mi je sada žao.Ali sam zato kupio cd i to samo nekoliko dana poslije koncerta. A ove godine sam kupio i drugi album i to je sve što je ta grupa izdala do sada. Prvi cd zove se Congotronics, a drugi Live at couleur cafe, snimka sa koncerta. Jedan i drugi cd imaju iste pjesme, ali po drukčijem redosljedu. Možda veću prednost dajem cd-u snimljenog sa koncerta jer se čuje i publika u pozadini. Omot je atraktivniji i jasniji od onog sa prvog cd-a. Međutim, album Congotronics je našto duži, a i ništa manje interesantan.

Pada snijeg

Joooj, divote li, pada snijeg. ovo je prvi snijeg ove zime. Datum je šesti ožujak, dvijetisuće i osme. Vrijeme kada je počelo sniježiti je deset sati ujutro. Naaaadam se da će se i tlo zabjeliti i da će se djeca moćo grudvati vani. Samo djeca??? Svi iz Medulina, pa tako i ja. I ne samo to, ako zabijeli, nitko odavde neće spavati ovu noć. Pa tako i ja. Ajde snježe napadaj nekih dvadesetak centimetara.

Digitalni toplomjer

Čovijek sa šarenom kapicom se našao sa svojim starim prijateljem Johnyjem. Njih dvojica se jako dugo nisu vidjeli, pa su sada bili sretni što se vide. Johny je muž svoje žene i otac svojeg malog sinčića. Johny je bio malo tužan jer mu je sin od sedam mjeseci sada bolestan. A i sam Johny ima uganutu nogu pa ne smije voziti.

Sa klasičnim toplomjerom imaju muke staviti djetetu pod pazuh. Zato je na banci digao svu svoju ušteđevinu i odlučio kupiti digitalni toplomjer. I zato je otišao kod prijatelja da ga zamoli za prijevoz do grada gdje će kupiti takav jedan toplomjer. Ušli su Johny i čovijek sa šarenom kapicom u auto i krenuli u grad. Na putu u grad stalno ga je zvala supruga na mobitel. Ali i on bi svakih par sekundi zvao svoju suprugu. Vozaću s šarenom kapicom je bila malo naporna cijela ova drama oko njih dvoje.

Stigavši u grad, Johny je ušao u ljekarnu i uzeo digitalni toplomjer. Sada je već bio ponosan što je tako brižan otac prema svom djetetu. Iako su do sada uz muku uspjevali izmjeriti temperaturu malom djetetu, ovo će trajati sekundu i neće mu to morati stavljati pod pazuh. Mala stvarčica zlata vrijedi.

Vratili su se do Johnyjeve kuće u koju su obojica ušli. Johny se nekako popeo do svog stana na šufitu zgrade. Dočekala ga njegova uplakana i tužna žena, koja je u naručju držala svog bolesnog sinčića. Oči su joj crvene i pune suza. ''Tuuužna scena'' pomisli čovijek s šarenom kapicom.

Johny je smirivao svoju ženicu. pogladio je svog sinčića koji je pogledao u stranca. Mali se nasmijao kada ga je pogledao. Sada pak izgleda da su svi bolesniji od sinčića. Johny je izvukao novi toplomjer iz kutijice i stavio u uhu djetešcu. Nakon par sekundi toplomjer je pokazao 37,2. Za provjeru je ponovo stavio u uho djetetu i sada je pokazalo 37,6. Johny je bio zbunjen. ''Vratit ću ja to natrag u apoteku. Tu je račun, tu je kutijica. Prijatelju, idemo natrag u grad!''

I vozili su se tako Johny i čovijek sa šarenom kapicom natrag u grad. Ponovo su uslijedili pozivi njegove žene, ali vozaču to ovaj puta nije toliko smetalo. Već se navikao od prije. Stali su ponovo pred istom apotekom u gradu. Šepajući se prošetao Johny do ulaza u apoteku, dok mu je prijatelj ostao u autu. Johny je pola sata uporno uvjeravao prodavačicu da toplomjer ne valja. Kada su se napokon dogovorili, Johny je odlučio pola vrijednosti toplomjera zamijeniti za razne lijekove, a drugu polovicu u novcu. Iz apoteke je izašao sa vrečicom punom lijekova. Ušao je u auto i obojica se odvezli natrag do svojeg mjestašca blizu grada. ''Glupe li napravice'' pomisli Johny.

Nervozni vodoinstalater

Zna biti zanimljivo i smiješno u dućanu u kojem ja radim. Radim u prodavaonici elektro i vodoinstalacija. Mala je to obiteljska trgovina u kojemu radimo moji roditelji i ja. Dolaze ljudi kojima obično nešto sitno treba, ali i električari i vodoinstalateri koji više toga uzimaju. Danas mi je najčešća mušterija bio jedan vodoinstalater kojega poznajemo i za kojega znamo da je inaće jako nervozan. Stari brkonja kojemu su uvijek svi za nešto krivi.

Ulazio je u dućan:
- Dobar dan! pozdravim ga.
- Bok mali, ajde brzo dođi vamo, da mu j... ja njegovu! Imaš li alkaten žensku od pet četvrt! Evo je! sam ju je našao i uzeo u ruke.
Još je neke stvari gledao, još nešto uzeo i pošao do pulta: - Ajde brzo naplati mi to, žuri mi se!
- Evo sad ću! kažem ja i tipkam račun na kasi.
Platio je, zatim me pogledao značajno i počeo diktirati:
- 'Ko ti je postavio cijevi? Bosanac, Šekif! J... ga ja u dupe! A sad mi je još i mrak, a one p... tamo nemaju ni svjetla!

Izišao je. I, to je to.

U kafiću Mimoza

U Mimozi nije uopće loše. Glazba koja svira sa cd-plejera je rock and roll. Ekipica koja svakodnevno zalazi u ovaj kafić su srednjoškolski rockeri iz Pule. Svake subote se ovdje održava nekakav koncert mladih nealternativnih bendova. Ove subote je bio koncert Titos boys, a jućer, u nedjelju bio je turnir u biljaru.

Broj 1, 2 i 3 su jućer ušli u Mimozu. Pili su za šankom i uopće ih nije bilo briga za biljarsko natjecanje. Nije ih bilo briga niti za tridesetak dugokosih mladića kojima su bili okruženi. Nije ih bilo briga što prijatelj broj 3 uporno i užasno glasno preprićava o sajli na kombajnu kako može srušiti stablo. Broja 1 i 2 je malo šta tada bilo briga.

No ipak im je nešto iza šanka bilo smiješno. Smiješan im je bio konobar. Visok, vitak, faca lagano budalasta, fura se da je ozbiljan, a čim se nešto smiješno kaže neuspješno se pokušava suzdržati od smijeha. Kratka kosa podignuta je u vis gelom. Frizura podsjeća na pjetlovu krijestu. A na sebi nosi bijelu majicu s velikim natpisom Iron Maiden. Ali bez obzira, lik je vjerojatno okej. Međutim gdje je onaj rokenrol u kojem je kul biti malo podrapan, prljav, neuredan i slobodan

Cijelo to vrijeme na uho je dopirao iritantno glasan govor od prijatelja broj 3. Prijatelj koji je uvijek slušao narodnjake, zna sve o traktorima i kombajnima, voli prićati s curama bosanskim naglaskom. On je zajeban tip u kožnjaku.

Broj 1 ga više nije mogao slušati, a ne može se lika broj 3 nikako niti ušutkati. Zato je broj 1 zapjevao s brojem 3 nešto improvizirano, kratko, ali ne narodnjački. Glavna konobarica ih je ljutito pogledala i pitala ''jeste li završili''. broj 1 i 3 su prestali s pjevanjem. Pjesma je trajala kratko, nekih deset sekundi i pjesma nije bila glasna. Njih trojica su ostali za šankom i pili. Nisu pjevali i opet su slušali priće o čvrstoći kvalitetne sajle što im je pričao broj 3

Odličnih tisuću kubika

Neki dan je moj prijatelj kupio novi auto. Jučer je došao do mene i htio je da me provoza u svom novom autu. Automobil je nova Toyota Yaris. Izvana je to mali auto, ali iznutra uopće nije. Lijepo se može sjediti ispred i na stražnjim sjedalima. Unutrašnjost je još i široka i visoka. Jedino mislim da je prtljažnik mali. Ne znam, jer ga nisam vidio.

I lijepo se voziti u tom autiću kao suvozać. Sve je nekako prostrano. Rad motora jedva da se i ćuje. Nema naginjanja u oštrijim zavojima. Za to je djelom zaslužna i elektronika koja se dobiva i u osnovnom modelu. Prednja konzola je umirujuće tamnosive boje. Elektronski displej se nalazi na gornjem središnjem djelu prednje konzole. Mnoge informacije koje se prikazuju na ovom displeju su skrivene od suvozača. Ali zato ima pretinaca posvuda, i u prednjoj konzoli, u vratima, ispod sjedala, na mostu...

Prijatelj je nakon nekoliko kilometara stao. Dozvolio mi je da vozim njegov novi auto. No prije vožnje otvorio sam poklopac motora. Isto se otvara kao u starijim Toyotama. Poklopac motora je zbilja malen. Unutra je i motor mali. To je ona slabija verzija od tisuću kubika. Sajla gasa je smještena u aluminijsku cijev. Tanašna plastična rebrasta cijev kroz koju su stavljeni kablovi obložena je dodatnim teflonom kao termoizolator. Možda je i najbolje to što sve skupa ispod haube nije modernistički uredno.

Dok sam vozio prvo sam primjetio elektronski displej sa ogromnim brojkama o brzini. Ispod brzinomjera pojavljuju se crtice koje pokazuju broj okretaja u motoru. Volan ja za svaku pohvalu! Možda najbolji kojega sam do sada uhvatio u ruke. Iako je servo i zbilja se lagano okreće, vrlo je precizan. Osječaj preciznosti dobiva se vjerojatno zato jer je u vožnji lagano krut. Vanjski retrovizori su doista veliki. Kočnice su uvjerljive i jake. Prekidaći isti oni iz starijih modela Toyota, što mi je itekako drago jer se takvi nikada ne kvare.

Slabašan motor dobro vuće. Laganim pritiskom na papučicu gasa u drugoj brzini najedanput sam vozio 65 kmh. Motor se cijelim putem zapravo ponaša kao da želi da se još daje po gasu. Ovaj motor koji je po kubikaži isti kao u starom Renault-u 4!?! Vuče sjajno, poput motora od 1400 kubika i s osam ventila (Berlingo).

A zatim sam krenuo u Pulu. Prolazeći ulice našao sam se na uzbrdici. Po uzbrdici sam vozio sporo u drugoj. Stisnuo sam gas i auto je bez problema izvukao ovu uzbrdicu. Dakle motor u ovom autu je za normalnu vožnju gradom sasvim dobar. I štedljiv je, 5,3 litara na sto km. Osobno, oduševljen sam performansama koje pruža ovaj slabiji motor. Ipak je to motor od 1000ccm od kojega se moglo očekivati puno manje.

Izložba Marc Chagalla

Prije otprilike dva mjeseca bio sam na izložbi od Marc Chagalla. Ta velika izložba na koju bi se ponosio bilo koji grad na svijetu traje do 16. ožujka. Izložba se nalazi u Klovičevim dvorima u Zagrebu, a ulaznica za odrasle košta 40 kuna. Karte se kupuju na ulazu u dvor. Nakon kupnje karte dočekuju vas dvije lijepe i pristojne mlade dame za garderobu. Sama izložba je na prvom katu ove barokne zgrade.

Marc Chaagall je francuski slikar židovskog podrijetla rođen u današnjoj Bjelorusiji. Proživio je cijelo dvadeseto stoljeće. Nakon što se preselio u Pariz i surađivao je sa Picassom i Braque-om. Tamo je prihvatio kubistički stil slikanja, koji nije strogo prihvatio u njegovom kasnijim radovima. Njegovi najčešći motivi bili su ruska seoska idila, ljubav prema voljenoj ženi... Ima tu crno- bijelih crteža bakroreza, uljanih slika manjih i velikih dimenzija, kombinacija kolaža i tuša, tapiserija...

Ovu izložbu prvenstveno preporučam umjetnicima amaterima, učenicima srednje umjetničke i djeci koja pokazuju zanimanje za crtanjem. Najviše preporučam njima zato što su slike slikane slobodnijim stilom. Zato što su sve ovakve slike hrabro dovršavane do kraja. Eto, tu sam ja vidio najveću vrijednost ove izložbe.

Magla na cesti

U ovim posljednjim minutama ovog dana došla mi je na pamet ideja o čemu bih pisao. Upravo sam se vratio iz Pule autom kući. Prilično neugodno iznenađen i iznerviran. Jučer i danas traje maglovito vrijeme bez prestanka. Na vjestima govore o zabrani isplovljavanja brodova i trajekata iz Riječke luke. No u Puli je još jučer bilo maglovito za razliku od Rijeke. Znam to jer sam se jućer vraćao iz Zagreba. A vozači u Istri izgleda da ne znaju kako se ponašati na cesti kada je maglovito.

I jučer i danas sam na cestama okolo Pule primjetio da 90 posto vozača ne mari ili ne zna da se svjetla za maglu tada moraju paliti. I ne samo da masa vozača to ne primjenjuje, već sam vidio i dva policijska auta da nemaju upaljena takva jača svjetla. Jedina vozila s upaljenim stražnjim svjetlima za maglu sam vidio samo nekolicinu onih koja imaju i prednja. Dakle, očito je da se svjetla za maglu koriste samo onda kada sami vozači bolje vide cestu. Ne mare takvi toliko da ga primjeti vozač koji mu prilazi straga.

Koliko je to opasno i sam sam se uvjerio. Među prvim vozilima na koja sam naletio bez upaljenih svjetala za maglu bilo je na otvorenoj cesti Pula- Medulin. Iako sam vozio polaganijom brzinom opet sam bio dosta brži od vozača ispred. Vozilo ispred kretalo se brzinom od 40 kmh. Vjerojatno se radilo o uplašenijem i opreznijem vozaču kojega ja nipošto u takvim uvjetima nisam htio preći. Znam, prema pravilu po magli ne bi smio voziti niti presporo. Ali protiv brzine nisam imao ništa. Protivim se jedino što ga se slabo primjeti, a ja sam u tom trenu bio 20 kmh brži od njega.

Na ulazu u grad, na otvorenijem djelu ceste, gdje postoji ulična rasvjeta tek sam slučajno primjetio da je sto metara ispred neko vozilo. No svaki put kada bi vozilo prolazilo ispod rasvjetnog tjela, svjetla od auta bi nestajala. U tim trenucima nisam bio siguran na udaljenost do tog vozila. Par sekundi kasnije, na semaforu shvatio sam da je to policijski automobil. Pitaš se 'ko je tu lud.

No najgore je bilo na pulskoj obilaznici koja je osvjetljena uličnom rasvjetom. I ponovo sam vozio sporije od največe dopuštene brzine. Na moju sreću, davno prije semaforiziranog raskrižja sam počinjao sa koćenjem. Na semaforu je crveno svjetlo i ja lagano i dalje koćim. Najedanput, nekih 30 metara ispred sam ugledao crvena svjetla od vozila koja stoje ravno ispred mene. Sad sam morao i jaće kočiti što mi na sreću nije bilo teško. No kada sam stao, iz prva se vidjelo da je to neko veče vozilo. Bio je to autobus.

Najvažnije je da se, kada je maglovito upale stražnja svjetla za maglu. Osobito je to važno ako iza sebe ne vidiš nikakvo vozilo. I kada je slabija magla to je pametno učiniti. Tek kada je vozilo iza kojih 50 metara svjetla za maglu se mogu ugasiti. A kada nema magle, ovakva svjetla ne smiju biti upaljena. Dobro bi bilo da 'ko god pročita ovaj post samo spomene vozaćima o svjetlima za maglu.

U Piramidi

Sinoć sam na televiziji gledao Piramidu, ali samo zadnjih deset minuta. Tada se raspravljalo o tome da je jedan u saborskoj kantini rekao sabornicima Zdrevo drugovi. Sabornicima se to nikako nije svidjelo pa je taj dobio otkaz. Raspravljalo se dakle, je li taj čovijek uopće trebao dobiti otkaz?

Gosti ove emisije bili su Jure Radić, Bruno Langer i Zuhra. U ovoj temi Jure Radić je stalno jedno te isto ponavljao. Jure Radić je odgovorio da nije pristojno da te konobar u restoranu pozdravi sa Zdravo druže. Nakon što bi izrazili ostala dvojica svoje mišljenje, ovaj se opet javi: ja se slažem sa svime, ali ipak mislim da nije pristojno da konobar pozdravi i poznanika sa Zdravo druže. Minuta prošla i ponovo došao red na Juru ..., ali ipak mislim da nije primjereno... Dakle Jure je od gostiju bio najdosadniji, barem na ovoj temi.

Zuhra je sve što bi rekao ja bih se složio sa njim. I sa Langerom sam se isto u svemu osobno slagao sa svime izrečenim. Zuhra se svako toliko javio sa legendarnim izjavama kao što su U saborskoj kantini sabornici mogu naručiti šnicle veličine poklopca wc školjke za pet kuna, ili Naši sportaši su poznati u svijetu zato što su ostvarili dobre rezultate, a naši političari nisupoznati jer nisu ostvarili nikakve rezultate.

Langer je potpuno zasluženo pobijedio u ovoj emisiji. Za razliku od Zuhre vidi se da je povezan sa politikom. Govori su puno snažniji i argumentiraniji od Zuhrinih. Samim time i gledateljima zanimljiviji.

No u jednom trenutku u ovoj temi se spominjao Maslenički most. Jure Radić je rekao da se tim mostom on kao glavni arhitekta jako ponosi. Reakcija publike me ugodno iznenadila. Svi izraziše nezadovoljstvo. Svi znamo da je taj most često zatvaran zbog bure, a da stari nije bio tako često zatvaran. Pri samom planiranju, lokalni ovčar sa Ravnih kotara je upozorio projektante da ne valja mjesto za izgradnju. Tamo gdje je stajao stari most bura je puno slabija.

I na kraju je rekao, valjda da bi samoga sebe obranio da bura čisti svaku prljavštinu. Je'l to mislio i na Slovake u kamionu s kojim su visili na rubu nagdje na sredini mosta. Most je taj dan bio otvoren za sav promet. Gorska služba za spašavanje su ih na svu sreću spasili. Nadam se da sam krivo shvatio izjavu o smeću. Ali Jure me iznervirao, pa ipak možda na kraju i nije bio najdosadniji gost u emisiji.

Preživjeti s pingvinom

Ovaj naslov je u stvari naslov jedne knjige koju sam zavolio čitajući je. Autor ovog djela je moderni ukrajinski književnik Andrej Kurkov. Mnoge poznanike koje poznajem, a smatram ih prilično načitanima ne znaju za ovog zanimljivog pisca. I zato mi je još slađe pisati o ovom djelu.

Radnja se odvija u Kijevu i dešava se ovih godina. Glavni lik romana je novinar kojemu je posao da piše životopise o poznatijim ukrajinskim ličnostima na samrti, da bi se nakon njihove smrti to objavilo u novine. Posao je za njega kao novinara- pisca lagan. Stalno dobiva nove narudžbe za nove križiće, a zarada je odlična. Jedino mučno za njega je što sve češće mora pisati o njegovim poznanicima, a kasnije je zbog vlastite sigurnosti morao živjeti u izolaciji.

Pingvin je u ovom romanu životinja ljubimac koji živi zajedno sa glavnim likom u stanu. Zove se Miša. Miša se knjizi pojavljuje tu i tamo.

Više puta pingvin veselo šeće po stanu, nekada je povućen i zbijen u jedan kut stana, nekada veselo pljaska po hladnoj vodi u kadi. Ali nalijepše mi je bilo čitati o osječajnosti vlasnika prema pingvinu kada se razbolio. Samo u trenutku kada bi vlasnik vidio svog bolesnog ljubimca, svi osobni problemi su bili potisnuti. Sa suosječanjem je promatrao svog prijatelja. To su one sitnice koje, kada ih pročitaš, zadive te, otvore ti pogled na sebe samog.

Od istog autora pročitao sam još, ne manje vrijedno djelo, Dobri anđeo smrti. To su jedina dva Kurkova djela koja sam našao za posudbu u gradskoj knjižnici u Puli. Da ima još deset djela, sigurno bih sve pročitao.

Ekologija u lijepoj našoj

Danas ujutro sam na radiju čuo vijest da je Hrvatska po ekologiji na odličnom dvadesetom mjestu. Takve rezultete nam je priopčila svjetska ekološka komisija. Nama ekološki najsličnije države su Danska, Belgija i Češka. Sjećam se također da sam prije dvije ili tri godine čuo vijest da smo tada bili na trinaestom mjestu, a da smo se mogli usporediti sa Austrijom i Slovačkom.

Dansku sam nedavno gledao na google maps-u, nije mi jasno gdje oni imaju netaknute prirode, jer 99% teritorija je u poljoprivrednim poljima. Češka, posvuda sam bio po toj državi, poprilično je napučena. Puno bolje mi zvući da je naša zemlja sličnija njima susjednoj državi Slovačkoj.

Na kraju krajeva niti dvadeseto mjesto nije loše. Samo treba imati na umu, da Hrvatska gubi ono najbolje što je mogla pružati, a to je uvijek i svugdje čisti zrak, očuvano more i prostranstva netaknute prirode. Polako gubimo ono što je već odavna izgubljeno u razvijenim zemljama zapadne Evrope.

U kafiću kod Zvjezdane

U subotu navećer prijatelj i ja otišli smo prema dogovoru po trećeg prijatelja. Nismo išli po četvrtog niti petog, ali trećeg jesmo. U cijeloj ovoj prići treći je najvažniji lik. Prvi i drugi lik možda ne bi trebali biti sporedni, ali oni to ipak jesu. Prvi i drugi lik su se tu i tamo javljali tu većer, povremeno bi nešto priupitali trećeg, a najčešće bi bilo to da bi prepustili trećemu da manipulira prostorom gdje se nalaze šesti i sedmi lik. Jer ponavljam, četvrti i peti u ovoj prići ne postoje. No polako, šesti i sedmi su se pojavili nešto kasnije u ovoj prići.

Likovi 1, 2, 3 kretali su se kroz prostor u nekakvoj kutiji u kojom je lik broj 3 dominirao i nagovorio likove 1 i 2 da idemo kod Zvjezdane (osmi lik u prići, drugi najvažniji lik). Bio je to jedan kafić u jednom selu. Osmi lik je bio oduševljen što sada vidi lika broj 3. Broj 3 je bio oduševljen što se našao sa likom broj 8. Likovi 1 i 2 su se malo i smijali, pa malo i javljali u početku no likovi 3 i 8 bili su toliko zaokupljeni jedan prema drugom pa su se likovi 1 i 2 povukli i šutjeli.

U istom kafiću su sjedili za šankom likovi 6 i 7 i gledali na televiziji Doru, No lik 3 to nije htio prihvatiti i glasno je pričao sa osmim likom. Zvuk na televiziji se pojačavao, ali treći lik je usporedno s time postajao sve glasniji.

Broj 6 i 7 su sada već bili tužni, jer ne mogu slušati izbor za pjesmu Eurosonga. Bili su tužni zato jer ne mogu shvatiti zašto im broj 3 to ne dopušta. A broj 8 je pitao broj 6 ''Šta nije dobra ova pjesma''. 6 je pogledao lika broj 8 sa pogledom tuge koja sada prelazi u mržnju. 3 je svo to vrijeme pričao sve glasnije i glasnije. Oči su mu se caklile od sreče što se može sada derati na lika broj 8. Lik broj 8 se nije derao. Ali je s ushičenjem prićao sa brojem 3

''Ajde stavi narodnjake'' kaže lik broj 3. I idu tako 3 i 8 do đu-boksa koji je stajao na zidu pored šanka.

''Šta da stavimo?'' pita lik broj 8.

''Mile Kitića, Ciganko''

Zvjezdana je zagasila zvuk na TVu na što su 6 i 7 negodovali. Svejedno glazba iz đu-boksa je zatreštala i dominirala prostorom ovog kafića. Broj 3 je zapjevao. Bio je sretan kao nikada do sada. U ruci je držao zapaljenu cigaru i pjevao -ciganko plave koseee... A i lik 8 je svako toliko zajevao sa likom broj 3. Likovi broj 3 i 8 bili su sretni. Likovi 1, 2, 6 i 7 baš i nisu. Svako toliko bi osmica rekla trojci da obožava narodnjake.

Liku broj 7 nije se vidjelo da li mu je svejedno ili nije. Ali na liku broj 6 se itekako vidjelo da mu nije svejedno. Tupo je zurio u televiziju bez zvuka misleći u sebi što li je zgriješio da ga 3 i 8 na taj naćin kažnjavaju. Prije je samo šutio i slušao Doru, a sada... Likovi broj 1 i 2 samo su sjedili i nisu gledali jedan u drugoga. Nisu više gledali niti u lika broj 3, nisu mogli. Niti likove broj 6 i 7 sada više nisu gledati. Nije im se više gledala niti televizija, niti prostor, niti sami sebe nisu htjeli gledati, sve im je nekako suvišno.

Napokon je lik broj 1 rakao liku broj 3 da sada i 1 i 2 idu dalje van, a da 3 ako hoće može i ostati. 3 je pošao sa likovima 1 i 2. Likovi 1, 2, 3 izišli su van Zvjezdaninog kafića. Ušli smo u kutiju kojom smo se ponovo kretali kroz prostor. Likovima 1 i 2 trebalo je nešto vremena da dođu k sebi. Lik tri je dominirao u unutršnjem prostoru ove kutije. Sa istom tom kutijom stali su pred drugi kafić po nagovoru lika broj 3. Dalje se sve odvijalo vrlo slično kao i u kafiću broj 1. Likovima 1 i 2 tu većer nije bilo lako sa likom broj 3

Danas je vani zima

Iako je kraj zime, zima još uvijek neke dane pokaže svoje zube. Iako ne puše jaka bura, svejedno je vani dosta hladno. U Medulinu je i to rjetkost, a na žalost djece u okolici snijeg je još rijeđi. Pa sam u ovom postu za svu tu djećicu naslikao na paint-u ovu ''zimsku idilu''. Dječak je izašao van sa svojim prijateljem pingvinom. Izašli su vani na snijeg. Sam Dječak radi sniješka, a pingvin ga promatra. Pingvinu je sigurno malo dosadno. Ali on se ne žali, jer on voli hladnoću i snijeg

Naše sjajno Sljeme

Prvo su nam hrt-ovci napunili glavu s iritantnim reklamama za skijaško natjecanje na Sljemenu. Sigurno svima zvone one vipove reklame, a svi spominju da je jako glupa izjava u reklami ona da smo svima dokazali da se može bez štapa na postolje. A 'ko smo to svi mi? Zar nije to zasluga same Janice? Gdje smo mi u toj igri?

Onda nekoliko dana prije tih događanja na Sljemenu, čuo sam od prijatelja da su u emisiji Dobro jutro hrvatska pitanja bila upučena nekim skijašima sa prizvukom hvalospjeva, tipa: ''Šta nije dobra organizacija'?', ''Šta nisu dobro napravili stazu?''...

Napokon je došao i petnaesti veljače, prvi dan utrke. Sjeo sam i upalio drugi, pola sata prije početka. U studiju je bila voditeljica i jedan od organizatora staze. Prvo pitanje mi je zazvučalo pomalo idiotski: ''Gospodine organizatore, je li sve spremno za današnje utrke?'' Bilo je još tih bisera od pitanja, ali ja se na žalost trenutno ne mogu sjetiti.

Počela su skijaška natjecanja. Sukomentator je dobro vodio svoj posao iako se i on koji put javio sa onim: ''Moramo spomenuti rasvjetu, nigdje nije ovako dobra kao na ovoj stazi''. Ali tek komentator je digao u nebesa sve što se ticalo sljemenkog natjecanja: ''Najbolja organizacija'', ''Najbolja publika'', ''Pogledajte samo, sve skijašice su do sada pozdravile publiku na cilju'', ''Najdulja staza, ali i najbolje uređena''.

Ma da, sve je najbolje kada se nešto napravi u Hrvatskoj, a pogotovo u Zagrebu

Put u Klagenfurt

Grad Klagenfurt je Istri najbliži austrijski grad. Ovaj grad se trenutno na televiji spominje kao grad u kojem će se odigravati utakmica Hrvatske protiv Poljske. Utakmica se odigrava u lipnju, najlijepšem dobu za putovanje u ovaj grad.

U gradu pored zgrde sveučilišta nalazi se Minimundus, važnije svjetske građevine u malom. Od Minimundusa do centra se može pješke uz kanal ispod stabala drvoreda. Inaće je parkiranje u gradu najmanji problem. U staroj jezgri grada izgrađeno je pet, a u užoj okolici centra još dvije podzemne garaže. Tolike garaže u gradu koji broji oko 150000 stanovnika. Benzinskih postaja ima puno i to Omv-ovih, Shell-ovih, BP-ovih, Agip-ovih... Dakle, ovaj post je prvenstveno namijenjen za sve one koji bi se htjeli uputiti u ovaj grad autom.

Grad je smješten na širem polju ravnice. Ravnica je okružena visokim alpskim vrhovima. Prema jugu sa grada se vide stjenovite planine Karavanke. Nedaleko na sjeveru smješten je n.p. Nockberge. a otprilike 200 km prema sjeverozapadu je najveći alpski n.p. Grossglockner. Od prirodnih ljepota u bližoj okolici su jezera: Woerther, Osiecher, Faaker..., ali i velika prostranstva gustih šuma.

Duž cijelg poluotoka Istre može se koristiti brza cesta Istarski Ipsilon. Treba biti oprezan sa stranim turistima koji voze po ovoj cesti ljeti. Do graničnog prijelaza Kaštel iz Pule ima točno sat vožnje.

U Sloveniji do Kopra postoji samo stara magistrala. Dalje iz Kopra vozi se autocestom ravno za Ljubljanu. Na Ljubljanskoj obilaznici skreće se za Kranj- Jesenice, a zatim četrdesetak km sjeverno od Ljubljane skreće se za Celovec- Klagenfurt. Cesta je dalje djelom ravna, pa zavojita, no u Autriji su serpentine, oštri zavoji i djelom -vrlo strmi zavoji!

Obratio bih vam pozornost na nepristojne slovenske vozaće. Stalna blendanja kada prelaziš, najdesnija od tri prometne trake gotovo nitko osim vozaća kamiona ne upotrbljava, nema propuštanja, sve je to dio svakodnevice na slovenskim autocestama. No u Austriji za naše vozaće nema straha. Austrijanci su jedni od najpristjnijih vozaća u Evropi.

Most Mirna na Istarskom Ipsilonu je 14 kuna, autocesta od Kopra do Ljubljane košta 4,40 eura, dok za autocestu iz Ljubljane prema Austriji treba platiti 1,60 euro. Ako želite koristiti austrjske autoceste, morate kupiti desetodnevnu vinjetu za koju treba izdvojiti 7,70 eura.

Za povratak iz Austrije preporućio bih put preko prijevoja Koren ili Wurzenpass. Iz Klagenfurta se vozite autocestom A2 prema Udinama. Sa autoceste se skreće na čvoru za Arnoldstein i prate se putokazi za ovo naselje. Nakon otprilike 2km dalje stiže se na raskrižje za SLO- Wurzenpass. Cesta je strma i krivudava, ali na prijevoju očekuje vas pravo iznenađenje, ako je sunčano.

Postoji jedno nepisano pravilo u ovom gradu, a to je: kakvo je vrijeme u Puli takvo će biti i u Klagenfurtu, bez obzira na vremenske uvjete kroz Sloveniju. I slobodno Austrijancima recite da ste iz Pule. To je dobar povod za razgovor s njima, jer smo prije sto godina djelili istu državu. Pula je tada Austro- Ugarskoj bila važan grad. Najvažnija ratna luka te jake dvojne monarhije.

Paris, grad zaljubljenih

Pariz ljudi vole spominjati kao grad koji treba vidjeti. Valentinovo, dan zaljubljenih. Eh, to je pravi grad za zaljubljene. Ali to je isto tako i metropola koja broji oko 10 milijuna stanovnika. Slažem se da ima dosta velikih parkova gdje se ugodno može prošetati. Tu je i obala rijeke Seine gdje se ljudi vole izležavati čitajući knjigu.

Ali to je i užurbani grad, pun betona i sivila asfalta. nitko ne želi da skrene sa Champs Elisee-a u neku sporednu ulićicu jer su takve ulićice puste i potencijalno opasne. A glavne ulice krcate su turistima, najviše Njemcima. Ulaz u muzej Louvre treba čekati i po par sati. Za ulazak u dizalo na Eifelovom tornju također treba čekati da se ukrcavaju pedesetak po pedesetak turista, od tisuće njih koji isto kao i ti čekaju red. I onda obično te gore dočeka nekakav razmaženi amerikančić koji ti priopči: -Ah, it's beautyfull, is'n it? Ulaz pred katedralom, Trijunfalna kapija, dvorac Versailles sve je prepuno turista. Ali zbilja prepuno!

Zatim je tu kopija rimskog stupa Trocadero. Ukradeni obelisk sa Luxora koji ponosno stoji na trgu Concorde. Idem naprijed prema Louvre-u, prolazim nekekvu kapiju koja me podsječa na onu iz Berlina. I zbilja, Brandenburška kapija usred Pariza. Bio sam na još neka mjesta u Parizu, ali mi se ne da pisati, pa, to je to.

Pobjegao sam iz Pariza i za koju godinu posjetio sam puno bliže, manje, ali i, usudio bih se reći, mnogo posebnije Evropske metropole. O tim gradovima neki drugi puta.

Prodavaći računala

Ovih dana razmišljao sam kako bi mi dobro došlo jedno novo osobno računalo. Zanima me da svakako imam bolji ekran jer bih se najviše bavio crtanjem, ili sličnim. Što se tiće koliko o kojem računalu znam ja sam čisti laik.

I onda sam jednog dana išao u Pulu u dvije elektroničke opreme.

U prvu koju sam ušao pitao sam prodavaća da li, ako nema, mogao nekako nabavit veći crt ekran jer sam čitao na internetu da su boje šarenije na takvim ekranima.

Odgovorio mi je: -Crt-i nisu više u điru.-

Odmah sam odustao da ga dalje pitam za takav "prethistorijski" ekran i pitao sam ga da mi makar otprilike kaže koliko bi koštao kvalitetniji lcd ekran, plus normalan kompjuter. Sve me nešto pitao koliko bajta, rama, a ja ga molečljivo gledam da nemam pojma o tome. Ali ipak, isprintao mi je cijene i sada sam bio sretan.

U drugoj prodavaonici bilo je puno gore. Ušao sam i opet sam pitao prodavaća za naki kvalitetniji lcd ekran. No kada sam vidio da je samo spustio glavu odmah sam okrenuo pitanje da mi kaže za cijene. On je lagano koraknuo dva koraka unatrag, leđima se naslonio na policu, stavio ruku preko ruke i opet spustio glavu. Gledao sam ga s velikim upitnikom iznad glave.

- Ja sad baš nemam neki cjenik- Nevoljko mi je odgovorio i nudi mi mali Samsungov letak. Zatim mi je objašnjavao da su tolike dobre lcd ekrane izmislili, ali malo više koštaju i da tu crt-i nemaju što tržiti. Pitao sam ga za Dell-ekran koji mi je preporučen iz one prve prodavaonice.

- To ti ide preko narudžbe, znaš- sa mukom mi je to odgovorio. Zatim sam ga pitao da li mogu nabaviti takav ekran kod njih, na to mi je odgovorio sljedeće:

- Da, naravno da možeš. Ali to ti je k'o xp profesional, kužiš.-

- Da, stvarno kužim.-

Posebni tipovi ljudi su večina prodavaća računala.

Afričko nogometno prvenstvo u Gani

Od 20 siječnja do 10 veljače odigravalo se afričko prvenstvo u nogometu. Moglo se gledati na satelitskom programu Eurosport, dok nijedna naša domaća televizija nije prenosila. Mislim da je to glupo jer ionako u tom razdoblju i nije bilo nekih većih sportskih zbivanja. Mnogima kojima sam spomenuo o ovom prvenstvu vjerovali su da će na hrt-u prikazati barem finale. Ali mnogi koji nemaju satelitsku ostali su prikraćeni da vide ovaj spektakl.

Ovo prvenstvo sam stvarno sa guštom gledao. Sve, ili skoro sve utakmice bile su uzbudljive do zadnjih sekunda susreta. Nigerija je ispala u četvrt finalu valjda zato jer je kompletna momčad nova. Senegal je falio jedan gol da prođe osminu finala, a ekipu iz Malija već drugi put sam uočio da je to jedna prilično jaka momčad. Tunis, koji se u svjetskom prvenstvu pokazao kao izuzetna momčad nisu prošli osminu finala, sve je to dokaz da je ovo prvenstvo bilo vrlo zanimljivo. Egipat je pobjedom protiv Kameruna osvojio finale, ali utakmica za treće mjesto bila je puno neizvjesnija. Bila je to utakmica Gane protiv Obale Bjelokosti. Obje momčadi su podjednake i favoriti su mnogima od početka prvenstva. Gana je pobijedila s 1:0 i osvojila treće mjesto

Navijačka atmosfera u svakoj utakmici bila je odlična. Pogotvo u onim utakmicama kada su igrale zapadnoafričke ekipe. Ritmična buka bubnjeva i truba nije jenjavala u svih devedeset minuta susreta iako bi protivnička ekipa zabila gol. Nikada niti u jednoj utakmici nisam čuo zviždanje ili ono "uaaa". Najlijepše je međutim bilo vidjeti da na utakmicu dolaze majke sa djecom i dojenćadi. E, a takvu scenu na našim utakmicama na Poljudu ili Dinamovom stadionu sigurno barem doskora nećemo vidjeti.

Sama ceremonija dodjele pehara bila je isto tako predivna. Prvo se čulo gromoglasno udaranje u desetak dubokih tradicionalnih bubnjeva. Tada je na drvenom nosilu malenu djevojćicu nosilo par odraslih ljudi. Djevojćica je bila malena i u rukama je jedva podizala zlatni pehar. Sama je pehar odnijela na stol... Cijelo to vrijeme, i za vrijeme podjela medalja i uručenju pehara bubnjanje nije stajalo. Volio bih da se jednom olimpijada održi u nekoj zapadnoafričkoj državi.

Naslov Dunav Loire

Novi bloger pod nazivom dviju evropskih rijeka koje iz prva sa nićime ne možemo povezati. Međutim, dvaput sam se odlučio na veća putovanja autom. Prije šest ili sedam godina pošli smo prijatelj i ja na putovanje autom. Tada smo si zacrtali cilj da pođemo u Francusku. Mislili smo kako je Francuska velika zemlja i mi ćemo se uspjeti provozati do središnjeg djela u petnaest dana. Put nas odveo do ušća rijeke Loire koja cijelim svojim tokom prolazi kroz Francusku.

Drugo moje putovanje je bilo prošlog proljeća, sa nešto više slobodnih dana. Tada sam na put autom krenuo sam. Jednostavno sam si postavio uvjet da krenem na istok, bez plana koju zemlju da posjetim i koje prirodne ljepote vidim, već je bilo važno samo to da idem na istok. Put me odveo u Rumunjsku, iako mi je jedan hotelijer u Srbiji rekao: "Ići na takav put i ne posetiti Istanbul to bi bila prava... dobro, možda ne glupost, ali praaava šteta". Ali kada se ide u takve ogromne gradove, onda treba ostati najmanje tjedan dana. Premalo bi mi ostalo dana za lutanje autom. Tako sam se našao nešto sjevernije, u tako nama stranom, ali vrlo interesantnom kraju u okolici delte Dunava.

I tako je nastao taj naslov. Po meni dva čudna putovanja, putovanja na kojima sigurno nisam znao točno što tražim, ali kada pogledam kartu Svijeta koja mi visi na zidu i isctrane crte gdje sam prolazio, uvijek imam osječaj da sam time dobio nešto u životu. Sigurno ću pisati o mojim putovanjima za koji dan.